NASTA ROJC - kritička retrospektiva

15.04.2014 - 01.06.2014

 AUTORICA I KUSTOSICA IZLOŽBE: Jasminka Poklečki Stošić

KONCEPCIJA IZLOŽBE: Ivanka Reberski
 
IZBOR DJELA: Ivanka Reberski i Jasminka Poklečki Stošić
 
LIKOVNI POSTAV: Ante Rašić
 
 
 
Pogledamo li danas sačuvane kataloge izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti zamijetit ćemo brojna imena sudionica – Zdenka Pexidr-Srića, Zinaida Bandur, Leopoldina Schmidt-Auer, Sonja Tajčević-Kovačić, Lina Crnčić-Virant, Zoe Borelli, Henrika Šantel, Ludmila Woodsedalek (Mila Wood),… Među njima vrlo često pronalazi se i ime slikarice koja će, postavši inicijatorica osnutka Kluba likovnih umjetnica (1928. godine), ostati upamćena kao poticateljica „ženskoga“ slikarstva u hrvatskoj umjetnosti prve polovine 20. stoljeća.
Bila je to slikarica Nasta Rojc.
Umjetnički paviljon u Zagrebu se prisjetio Naste Rojc u prigodi obilježavanja dviju velikih slikaričinih obljetnica – 130. godišnjice rođenja i 50. godišnjice smrti. Ta smo dva značajna događaja u Umjetničkom paviljonu željeli obilježili izložbom – Nasta Rojc. Kritička retrospektiva. Ovom retrospektivnom izložbom slikarica se vratila kući – u Umjetnički paviljon. Ona je ovdje, uz Salon Ullrich, održala svoje prve samostalne izložbe. Nasta Rojc, kao i mnogi njezini suvremenici, kretala se između Salona Ullrich i Umjetničkog paviljona.
Dok je za života još i bila prisutna na izlagačkoj sceni, nakon smrti ova je slikarica polako padala u zaborav, što potvrđuje i popis njezinih samostalnih izložbi – za života takve su izložbe bile relativno brojne, no nakon smrti sve rjeđe. Retrospektivnom izložbom iz 1996./1997. godine, autorice Đurđe Petravić Klaić, održane ovdje, u Umjetničkom paviljonu, učinjena je prekretnica. Autorica je tada obavila velik posao i okupila na retrospektivi pozamašan broj slikaričinih djela. Sljedeća važnija slikaričina izložba bila je ona koju je u Muzeju arhitekture 2007. godine priredila Leonida Kovač. Izložba je objedinila djela Stjepana Lahovskog i Naste Rojc. Te izložbe, zajedno s ovom najnovijom  kritičkom retrospektivom, čine trilogiju kojom se, sada već sasvim jasno i objektivno, može sagledati, procijeniti i valorizirati opus slikarice koja je zasigurno bila neobična i intrigantna pojavnost na likovnoj sceni moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Osim toga, u posljednje dvije godine, intenzivnim istraživanjem novih privatnih zbirki, odnosno privatnih vlasnika koji posjeduju do sada nikada izlagana – pa sam time i u javnosti nikada viđena – djela ove slikarice, otkrivene su do sada nepoznate slike Naste Rojc. Ovime potvrđujemo razloge zbog kojih je potrebna druga po redu Nastina retrospektivna izložba u razdoblju manjem od dva desetljeća.
Od 15. travnja do 1. lipnja 2014. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu bit će izloženo više od stotinu slika (većinom ulja na platnu) Naste Rojc, nastalih u razdoblju od 1902. do 1949. godine.
Među mnogim sjajnim slikarskim ostvarenjima bit će izložen i njezin čuveni Autoportret s konjem, 1922., kao i Autoportret u lovačkom odijelu, 1912., te slika Putnik, 1911., sve vlasništvo Moderne galerije iz Zagreba, zatim velik broj slika u vlasništvu Grada Zagreba, iz Zbirke hrvatske slikarice rođene krajem 19. stoljeća (Autoportret s kistom, 1910, Žena spaja kontinente, 1908., Vizija, 1908., Agonija, oko 1908., Autoportret, 1925, Maja Strozzi, 1920., Iskre na prozoru vagona, 1928., …), djela iz Zbirke dr. sc. Josipa Kovačića (Autoakt iskopanih očiju, oko 1910., Autoakt sred demonskih sila, oko 1908., Portret bečke modelke, 1904., Portret gospođe Smrti, 1911.,…), iz Gradskog muzeja Bjelovar posuđena je čuvena Zima s gavranima, 1926., te dva autoportreta – jedan iz 1915. i kasniji iz 1949. Posudbe su, također, i iz Hrvatskog povijesnog muzeja (Vješanje u Dubravi, 1943./48.) te Muzeja grada Zagreba (između ostalih vrlo upečatljiva slika Ilica, 1910.), kao i mnoštvo slika iz privatnog vlasništva. Ovdje treba posebno izdvojiti nekolicinu djela koja se po prvi put predstavljaju javnosti i do sada nisu bila izlagana, a pripadaju iznimnim slikarskim ostvarenjima ove vrsne umjetnice – Morski pejsaž, monumentalno ulje na platnu iz 1938., Portret glumice (Marija Ružička Strozzi), oko 1914., vlasništvo Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, zatim dvije slike naslikane po narudžbi lože zagrebačkih Slobodnih zidara – Snaga i Ljepota, obje oko 1912., Mrtva priroda s maskama,..Za izložbu smo uspjeli ponovno ući u trag slikama koje su znane no kojima se, nakon retrospektive iz 1996./97. „izgubio“ trag. Ovdje prije svega ističemo kako će se na izložbi ponovno moći vidjeti amblematični  Simbolistički autoportret, 1914., slika od izuzetne važnosti za cjelokupni opus slikarice.  
U Umjetničkom paviljonu pred publikom će biti izrazitom emotivnošću obilježeno djelo Naste Rojc, slikarice koja je ponajprije težila postići toliko da može izraziti svoje osjećaje kistom. S nekoliko jakih tematskih uporišta značajno se ugradila u našu likovnu umjetnost prve polovine dvadesetog stoljeća, što ovo retrospektivno čitanje njezina djela nastoji još jednom potvrditi. Nakon njezine zadnje retrospektive (1996./1997. godine) otvorili su se novi rakursi analitičkog pristupa, upozorivši na one dionice njezina opusa koje zavređuju kvalifikativ – moderno. No, nije naodmet da se i ono dobro nam znano njezino slikarstvo u sinteznom presjeku još jednom stavi pod lupu vrijednosne prosudbe, kako bi se pokazalo – da se umjetnička poetika Naste Rojc razvijala isključivo na vlastitom iskustvu, usko povezana s njezinim emotivnim bićem i, što je bitno, da je to dobro slikarstvo. Slikarski vokabular i formu, koja ju je morfološki obilježila, duguje jedino samoj sebi. Malo je onih koji su tu individualnu komponentu njene inspirativne i izražajne strukture na pravi način uočili, iako je to itekako važan čimbenik njezina umjetničkog identiteta. Zapisavši na jednome mjestu u knjizi sjećanja iz života: „Slike su listovi dnevnika mog duševnog raspoloženja“, tu je osobnu emotivnu svojstvenost u svojem slikarstvu Nasta Rojc i potvrdila.
Nasta Rojc sve do zadnje retrospektive koja ju je prvi put vrijednosno rehabilitirala, bila je situirana i prepoznavana u oscilirajućim rasponima „između akademizma i stidljivih naznaka impresionizma, od pejzaža ugođajnih i idiličnih karakteristika do portreta građanskih ličnosti“. Drugim riječima – začahurena na postranim, da ne kažemo marginalnim kolosijecima umjetničkih pojava ranoga dvadesetog stoljeća. Mnogo se toga u njenim gledištima i nazorima, ponašanju i stilu života kosilo s kanonima i nepisanim pravilima visokoga građanskog društva kojemu je pripadala i malograđanskog morala s kojim se – tolerantna i pravdoljubiva, ali samosvojna i nesputana – neminovno sukobljavala. Već stilom života posvjedočila je svoj avangardizam. Smjelošću pravog borca opirala se uskogrudnoj malograđanštini, a modernističkim iskoracima, koliko god oni bili rijetki, pokazala je kako joj ni modernizam nije bio stran. Na svoj način ona je modernizam evocirala na djelu, ne toliko stilom i načinom slikanja koliko izvanserijskom autoprezentacijom svoje intimne prirode. Doista, znala je i umjela kistom izraziti svoje osjećaje. To što nije dalje inzistirala na modernističkoj opciji, što se nije ažurno uklapala u magistralne tokove, uopće ne umanjuje njezine likovne domete. Bila je moderna onoliko koliko je to njezinoj umjetničkoj naravi odgovaralo. Postupno smo pratili njezine modernističke korake od simbolizma i nadrealne fantazmagorije, preko povremenih ekskurza u ekspresiju, sve do magičnog i kritičkog realizma i, što je još važnije, uvjerili smo se da je gotovo u svim svojim iskoracima bila ispred svoga vremena. To nam samo potvrđuje koliko je inventivan bio njezin stvaralački impetus koji se kao samonikla biljka razvijao izvan magistrale općih kretanja. 
Ovom kritičkom retrospektivom na kojoj su izložena ponajbolja djela ove, mora se priznati, velike slikarice zatvorio se krug. A zatvaranjem kruga moguće je sagledavati Nastine slike kroz vrijeme, kroz razne faze, razne teme, motive i tehnike. Time smo željeli javnosti i struci predočiti svu raskoš talenta ove slikarice, njezinu važnost i vrijednost te time potaknuti novo čitanje što će ujedno, nadamo se, pridonijeti revalorizaciji cjelokupnoga opusa Naste Rojc, pa bi se tako utvrdilo mjesto koje joj zasluženo pripada unutar hrvatske umjetnosti prve polovine 20. stoljeća
 
 
Otvorenje izložbe 15. travnja 2014.
 

 

 

 
Ispiši stranicu