ALBERTO GIACOMETTI: skulpture, crteži, litografije
"Portreti sadašnjosti"

 
 
 

Pokrovitelji



Pokrovitelj sezone

Generalni sponzor

Zlatni sponzor

Srebrni sponzor

Brončani sponzor

Sponzori

Hotel partner

 

Službeni prijevoznik

Tin express i Božićna bajka na Imanju Salaj
 

 

Medijski promotori

20.09.2016 - 08.01.2017

U okviru ciklusa "Najveći kipari 20. stoljeća", nakon sjajnih izložbi Miróa i Rodina, Umjetnički paviljon u 2016. predstavit će i velikoga virtuoza kiparstva - Alberta Giacomettija (1901. - 1966.). Posjetitelji će u Umjetničkom paviljonu imati jedinstvenu priliku vidjeti Giacomettijeva djela posuđena iz francuske Fundacije Maeght - dvadesetak crteža, isto toliko litografija te skulpture.

Skulpture, poznatije kao Giacomettijevi "tanki ljudi", po kojima je ujedno i globalno prepoznatljiv, karakterizira hrapava, gotovo hrđava površina, a njihova izdužena torza, glave, ruke i noge, reducirani su na najstriktnije prikaze, te na taj način gotovo dovedene do lomljivosti. Već na prvi pogled u "tankim ljudima" iščitava se snažna metaforika - uviđa se kako se kipar koristio prikazom ljudske egzistencije bez radosti i značenja. Potonje je rezultat kiparovog prijateljstvo sa filozofom Jean-Paulom Sartreom i povezanost Giacomettijevih skulptura sa temama Sartreove egzistencijalističke filozofije. Iako je sam Giacometti tvrdio da nije vodio računa o filozofskim implikacijama svojih djela danas te skulpture, možda više nego ikada, korespondiraju sa suvremenošću u kojoj se ljudi bore za egzistenciju - često i za goli život. Upravo stoga je izložba koncipirana u suglasju s trenutkom koji proživljava recentna Hrvatska i Europa. Odatle i sam naziv izložbe "Portreti sadašnjosti". Riječ je o skulpturama "Žene iz Venecije" - ciklus od devet monumentalnih skulptura kojima se umjetnik 1956. proslavio na Bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji te skulpturi "Čovjek koji hoda" – amblematskom remek-djelu koje do danas drži prvo mjesto na ljestvici najskupljih skulptura. Naime, riječ je o djelo koje je prije nekoliko godina na Sothebysovoj aukciji u Londonu prodano za 104 milijuna dolara!

Projekt, specifično osmišljen za hrvatsku publiku, potvrđuje važnost Zagreba kao europskoga kulturnoga središta. Autorstvo izložbe i izbor djela potpisuje Jasminka Poklečki Stošić.

 

 

Odlomak iz teksta autorice izložbe Jasminke Poklečki za katalog izložbe:

„....Početak Drugoga svjetskog rata zadesio je Alberta Giacomettija u Parizu gdje je, netom ranije, upoznao filozofa Jean-Paula Sartrea. Upravo zahvaljujući ovome susretu mnogi su onovremeni likovni kritičari Giacomettijev umjetnički izričaj – „na granici ljudske egzistencije, bez radosti i značenja“, kako su pisali – bili skloni povezivati sa Sartreovom egzistencijalističkom filozofijom. Bilo je to, naravno, očekivano i razumljivo jer su Giacometti i Sartre postali bliski prijatelji, provodili sate u razgovoru, a i Sartre je bio veliki Giacomettijev promotor. No, sâm Giacometti mnogo je puta isticao kako pri stvaranju djela nije vodio posebno računa o njihovim filozofskim implikacijama, već da su njegova postratna djela, zapravo, pokušaj prikazivanja fizičke i emocionalne realnosti koju je i kako ju je on vidio u poslijeratnom razdoblju.
Doista, ta poslijeratna djela, iz tzv. zrelog stila (od 1946. →), imaju sva obilježja toga rata. Riječ je o skulpturama iz već spomenutog ciklusa tanki ljudi (koji je započeo u Ženevi kamo je krajem 1941. otišao iz Pariza) , no u dimenzijama su mnogo, mnogo veće nego one nastale ranije.
Vanjski događaji, vanjske prijetnje i okolnosti u kombinaciji s njegovim osobnim unutarnjim nemirom doveli su ovog senzibilnog i inteligentnog umjetnika do stvaranja skulptura koje su bile ogledalo tadašnjeg svijeta. Svijeta koji je preživio masakre, atomsku bombu, koji je izašao iz koncentracijskih logora, koji je izašao iz ruševina razorenih, sablasnih gradova, koji je bio gladan, tužan do bola, s otvorenim, živim ranama.
Iako je Giacometti sada, u neutralnoj Švicarskoj, kao i za vrijeme Prvoga svjetskog rata, bio daleko izvan „aktivnih“ ratnih zbivanja, umjetnika Giacomettija je teret događaja vremena kojemu je posredno svjedočio bez sumnje snažno pogodio i on taj teret nije mogao izbjeći, nije mogao ostati imun na jeku koja je i u Švicarsku dolazila s bojišnica. Pa ako je on isprva u ciklusu tanki ljudi i radio skulpture koje nisu imale izravne konotacije rata i ratnih stradanja, 1946. godine po povratku u Pariz stvari su se posve izmijenile. On je sada bio na izvoru događaja i vidio posljedice rata, te što se u tome ratu događalo. Zato je u svojemu zrelom stilu radio skulpture koje su bile istovjetne svijetu koji je stvorio rat. To su skulpture s onim istim ranama i ožiljcima koje je rat nanio ljudima i gradovima. Na njima su utisnute ona ista tuga, žalost i samoća koje su bile otisnute u srcima onih koji su rat preživjeli.
Njegove skulpture muškaraca i žena iz zrelog stila, odnosno poslijeratnog razdoblja, djela su prožeta snažnim osjećajem složenosti života i pitanjem – postoji li išta osim očaja?

To su skulpture Žene iz Venecije (1956.) i skulptura Čovjek koji hoda (1960.) (ona je dio ciklusa, pod istoimenim nazivom, koji se sastojao od brojnih crteža i slika, ali je najpriznatiji i najpoznatiji upravo po skulpturama).

Žene iz Venecije sasvim se opravdano ubrajaju među Giacomettijeve najbolje skulpture žena, pa i općenito među njegove najbolje radove. Ciklus se sastoji od devet brončanih figura koje su nastale kao “stanja” jedne te iste figure, koja je modelirana u glini i koju je u gipsu izlio Giacomettijev brat Diego. Ruke spuštene uz tijelo figure naglašavaju tjelesnost lika i podsjećaju na Giacomettijeve rane eksperimente s figurama žena u položaju fetusa. Napetost je u ovim djelima stvorena u disproporciji između teških, dugačkih postolja u obliku klina i malene glave. Doimlju se kao da ih je netko pretukao, kao da ih je sustiglo Zlo. S njihovih tijela vise komadi mesa. Izgledaju kao da će se raspasti. Jesu li one živi leševi? Nagonski se pitamo tko su te žene? Jesu li one supruge, majke, ljubavnice, prostitutke… preživjele razaranja Drugoga svjetskog rata, preživjele igrom slučaja ili odlukom Sudbine? Jesu li to one žene koje su tanke poput kostura izišle iz Dachaua, Auschwitza, Treblinke i drugih logora?

Čovjek koji hoda zasigurno pripada antologijskim i najamblematičnijim skulpturama 20. stoljeća. Ona, prema brojnim kritičarima, simbolizira samu prirodu 20. stoljeća, stoljeća obilježenog ratnim uništavanjima i razaranjima. Ovaj Giacomettijev rad izražava sve probleme postojanja, kompleksnost i jedinstvenost života, otuđenost i beskonačnu usamljenost čovječanstva. Čovjeka kojeg vidimo, vidimo kako korača prema naprijed, s nogama u širokom rasponu. U svome hodu izgleda vrlo energičan, odlučan u nastojanju da dođe na svoje odredište. Velik je. Čak golem! Tko je on? Je li to portret preživjelih holokaust, zarobljenika preživjelog najgroznija mučenja, vojnika i civila preživjelih ranjavanja i amputacije dijelova tijela? Portret oca koji je u vihoru rata ostao bez djece i bez žene... Ili ta skulptura, jednostavno, predstavlja zbiran portret Čovjeka koji je preživio i nadvladao Zlo 20. stoljeća? Čovjeka koji se uspio uzdići iz pepela, uspraviti se i s nadom zakoračiti prema novoj sudbini, prema budućnosti, prema novome dobu. Našemu dobu.
Pitanje je prepoznaje li se naše doba, današnje doba, u ovim skulpturama Alberta Giacomettija nastalim prije šezdeset godina? Ogleda li se u njima patnja suvremenoga čovjeka, kao što se ogledala onovremenoga? Što to znači ako nas njegove skulpture i danas uznemiruju? Znači li to da je Alberto Giacometti skulpturama Žene iz Venecije i Čovjek koji hoda ostavio u nasljedstvo budućim generacijama opipljivu muku?“

 

Ekskluzivna ponuda do 05. siječnja 2017. - privatni posjet izložbi Alberto Giacometti "Portreti sadašnjosti" izvan radnog vremena izložbenog prostora

 

Iz medija

 

 

 

 
Ispiši stranicu