Zbirka Roglić

25.01.2017 - 05.03.2017

Pokrovitelji


Pokrovitelj sezone

Generalni sponzor

Sponzor

Službeni prijevoznik

Iz Ciklusa - Privatne kolekcije u javnoj instituciji

Ako je nešto u nastajanju Zbirke Roglić mimo stereotipa – onda to nije neka ljupka slika ili kipić, koju suprug poklanja svojoj mladoj supruzi – jer se, nerijetko, iz takvog bezazlena povoda razbukta prava sabirateljska strast – nego je to okolnost da je mladima i neiskusnima prvi savjetnik, ujedno i onaj koji ih upućuje u tajne slikarstva, bio akademski slikar, rođak Roglićeve majke, Antun Gojak (1907-1986). Ime je njegovo danas pomalo zaboravljeno izvan Makarske, koja mu se odužila Galerijom Antuna Gojaka. U trenutku svečanog otvorenja zagrebačkoga Doma umjetnosti izložbom Pola vijeka hrvatske umjetnosti, kojemu su otvorenju, 18. prosinca 1938, uz graditelja Meštrovića i mnoge umjetnike, pribivali i nadbiskup i budući kardinal dr. Alojzije Stepinac, prvak HSS-a i lider hrvatske političke oporbe dr. Vladko Maček, dr. Ivan Šubašić, budući ban Banovine Hrvatske, dr. Ivo Tartaglia, bivši ban Primorske banovine, tada već blizak Mačeku i oporbi, i mnogi drugi uglednici, mladi je Gojak, u to doba nastavnik crtanja na realnoj gimnaziji u Mostaru, slikom Voće bio zastupljen na toj povijesnoj izložbi hrvatskih umjetnika. Taj je slikar krhkoga zdravlja, u šezdesetima i sedamdesetima, bio Rogliću vodič kroz umjetnost, a Branku i, donekle, kompatibilne naravi: sve je u (pouzdanom) instinktu, sve je u (dobro usmjerenim) strastima, sve je u (preciznoj) ekspresiji. Trajnost toga naukovanja manifestirala se i ujesen 2016, kad je Branko Roglić za zbirku nabavio odličnu sliku Ignjata Joba (1895-1936). Vidjelo se, i s velike razdaljine, da ga to djelo veseli i uzbuđuje – mnogo više nego neke druge, podjednako dobre, ali racionalnije akvizicije, s manje životnoga soka, a više hladnoga razbora i majstorske umješnosti. Zanimljiva je, pritom, bila Roglićeva nedoktrinarnost: ako je Jobov pol bio pol divljine naravi i opojnoga vina, koje ga potiče i hrani, drugi je osobito voljeni majstor bio Antun Motika (1902-1992), slikar rafiniran, nježan, gotovo ilegalac u svijetu realnih i grubih što su ga okruživali.
Ne treba posve zanemariti ni činjenicu da Zbirka Roglić ima, uz neupitan hrvatski sadržaj, i mnoge zavičajne značajke: o tome njezinom dalmatinsko-primorskom, dalmatinsko-zagorskom i urbano dubrovačkom mediteranizmu uvjerljivo svjedoče djela Vlaha Bukovca, Mata Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštovića, Frana Kršinića, Ignjata Joba, Frane Šimunovića, Ante Kaštelančića, Iva Dulčića, Antuna Masle, Đura Pulitike, Kuzme Kovačića i drugih.
Treba reći i to da je Branko Roglić, u suradnji s kiparom Kuzmom Kovačićem, dao dragocjen doprinos hrvatskome samopoštovanju, harnosti prema borcima i palima za hrvatsku slobodu, doprinos našem kulturnom, političkom i športskom identitetu te kršćanskoj i humanističkoj tradiciji velikim nizom značajnih djela, naročito u godinama između 1990. i 1998.

 

Ono što je započelo kao nehotična zbirka – pomalo se prometnulo u ozbiljnu kolekciju da bismo je danas, u lijepome opsegu, predstavili javnosti kao jednu od najznačajnijih hrvatskih privatnih zbirki, nastalih – najvećim dijelom – tijekom dvadeset i pet godina hrvatske nezavisnosti.
 
 
Igor Zidić, autor izložbe
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  

 

 

 

 

 

 

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz medija

 

Copyright (c) Umjetnièki paviljon 2007.