MIRJANA VODOPIJA: Nepovratno

10.09.2013 - 06.10.2013

Mirjana Vodopija (1963.) jedna je od najistaknutijih hrvatskih umjetnica. Tijekom tri desetljeća svoje umjetničke aktivnosti bavila se istraživanjima prirode, a svoje radove je oblikovala u raznim likovnim medijima, od grafike i crteža, preko fotografije i videa, o instalacija i ambijentalnih instalacija. Do sada je svoje radove predstavila na izložbama nal četiri kontinenta i sudjelovala u nizu međunarodnih skupova, razmjena, rezidencijalnih programa, te je za svoj rad višekratno nagrađivana

Nepovratno

Pred zgradom Paviljona postavljena je vjetrulja.
Vjetrulja je mjerač prirodnog vjetra u stvarnoj životnoj situaciji ovdje i sad. Vjetrulja vizualizira vjetar kako bismo odmjerili njegov smjer i snagu.
 
Ipak, ovdje se ne radi o vjetru. Da me zanima vjetar,  učila bih o tlakovima zraka, uzrocima nastajanja vjetra i vrstama i karakteristikama vjetra. Razgovarala bih s fizičarima, jedriličarima i zmajarima. Ali, ne zanima me analiza vjetra. Vjetar je samo sredstvo kojim proizvodim pokret, to jest promjenu, a mijena je nešto što me oduvijek zanimalo. Točnije, percepcija mijene.
U romanu Čudan život Ivana Osokina, P. D. Ouspenski priča o uzaludnosti ljudske volje. Ivan Osokin upropasti sve prilike u životu i uz silne molbe dobije  mogućnost proživjeti život ponovno ali opet sve učini isto.
 
 
U radu Hrpa je ta uzaludnost. Sastoji od dvije videoprojekcije na kojima vjetar naizmjenično rasipa i sakuplja hrpu. Između rasipanja i sakupljanja je print Vjetar, statična slika stalnoga sada. U zamišljenom povratku u prvobitni red, papiri se, nošeni vjetrom, vraćaju na hrpu s koje su odletjeli. Vraćaju se samo na mjesto, ali u novome vremenu. U stvarnom životu nema opcije „undo“, to je samo digitalna izmišljotina. Čak i kada brišemo gumicom, idemo dalje, stvaramo dalje, gorimo dalje.
Ponekad su, iako neminovno idemo dalje, naša nastojanja uzaludna jer se sve vraća u prvobitno stanje. Slažemo hrpu, a vjetar je raznosi. Kao da se unatoč našoj volji ništa ne uspijeva promijeniti, već je samo prijeđen put, zatvoren krug, ili barem spirala koja nas je vratila približno tamo gdje smo bili. Je li nastojanje uzaludno, a napredak iluzija? Hrpa može biti i utopija o ispravljivosti neželjenih događaja. Razlika je samo u tome smatra li se promjena pozitivnom ili negativnom. Kad bismo bili potpuno ravnodušni prema promjeni, možda ona za nas ne bi niti postojala. Promjena je možda nastala kao posljedica valorizacije, volje i odluke.
 
Volja i odluka su teme radova Odlazak, Led i Bijelo.
U videu Odlazak jednostavno odlazim u polje i nestajem u daljini. Snimljena sam kako stvarno hodam. Sasvim je nevažno kada i gdje, ali nema zastajanja, dvojbi ni kolebanja.
Rad Led je izveden u dva medija jer unutar rada postoje dvije različite razine postojanja. Na printu je stvarni snimljeni prostor u komu se radnja odvija i gdje stope u snijegu ukazuju na moju prisutnost i na prijeđeni put. Stope završavaju na rubu zaleđenog jezera. Za hod po ledu je potrebna hrabrost i odluka. Ovdje, kao i u svakom trenutku, postoji mogućnost.
 
Svojedobno sam sanjala san. Penjala sam se noću uz brdo pokraj starih zaraslih hramova i dalje kroz nisko raslinje. Došla sam do vrha, a iza vrha je sjala svjetlost koja je bila tako jaka da nisam mogla razaznati ništa u njoj. Bila je predivna, nadnaravna i potpuno me obuzimala. Ali bilo me je strah ići dalje. Okrenula sam se i spustila u dolinu gdje su bili moji prijatelji i neki drugi (pijani) ljudi.
 
Što je trebalo? Hrabrost. Često se pri provedbi nekih svojih odluka osjećam tako nestvarno kao da sam nacrtana kako to činim, a ne stvarna. Ponekad odustanem, okrenem se i vratim svojim stopama. Po stopama u snijegu na slici ne može se sa sigurnošću utvrditi jesam li se vratila ili sam otišla.
 
Između ta dva rada je Bijelo. Stojim usred bjeline, toliko nepomična da na prvi pogled scena izgleda kao da je riječ o projiciranoj fotografiji. Ipak, ako se zagledamo, umirimo i koncentriramo, primijetit ćemo da dišem. I ne idem nikamo. Gledatelj koji zaobiđe projekcijsko platno, s druge strane će opet zateći sliku mene odzada. Nema moje prednje strane, nema naprijed kamo bi se moglo ići. Sve je isto. Zato je pokret nepotreban.
 
U srednjem dijelu izložbenog prostora nalazi se nekoliko fotografija i jedan crtež. Na fotografijama rublje sanja da se oslobodi s užeta, pa makar ne moglo kontrolirati svoj put, perje bježi iz jastuka i lišće otpada s granja (da bi uvenulo). Između fotografija je crtež mene kako letim, ali zapravo padam. Kao što marame, lišće i perje lete zrakom nošeni vjetrom, bez svijesti, volje i moći upravljanja, tako i mi bivamo prepušteni toku vremena bez ikakvog alata i mogućnosti kontrole kretanja vremenom. Nosi nas. Jedino što nam daje iluziju kontrole je volja za izborom između mogućnosti na koje nailazimo. Ona ista volja koju gore optužujem da je rodila mijenu i vrijeme.
 
Ovo me podsjetilo na drugi san.
Sanjala sam da letim iznad brežuljaka u sumrak. Ispod mene su bili šumarci, polja i seoca sa svjetlima u dolini. Po tlu je trčalo nešto što me želi ščepati, uništiti, nešto mračno, kao neka strašna životinja, ili više njih. Valjda smrt. Ali moj let je bio, kao što i je najčešće u snovima, takve prirode da nisam mogla aktivno letjeti niti se uzdizati, nego samo održavati visinu i to samo kada sam potpuno mirna i ne nastojim. Čim nastojim održati visinu, propadam, i bilo kakva akcija čini da propadam. Na sreću, krajolik poda mnom je lagano padao prema dolini i kako sam ja povremeno gubila visinu, tako se spuštao i teren. Bila sam svjesna da dolina ima svoju najnižu točku i da mi je tamo neminovan kraj. I bila sam pomirena s time i uživala u ljepoti svjetala,u prostoru oko mene i vjetru.
 
MIRJANA VODOPIJA

 

Životopis  

MIRJANA VODOPIJA je diplomirala 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja.
Od 1985. do danas ostvarila je 28 samostalnih izložbi i sudjelovala na dvjestotinjak skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu te na više međunarodnih rezidencijalnih projekata. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera.
Tijekom svojeg umjetničkog djelovanja – prožimanjem različitih umjetničkih disciplina, od crteža i grafika, preko svjetlosnih objekata, crteža žarnim nitima, instalacija i videoinstalacija, do fotografija velikih formata i ambijenata – Mirjana Vodopija je stvorila jedinstven i raznolik umjetnički opus u kome se, kao osnovne karakteristike njezinog rada, očituju kontemplativnost i inovativnost u specifičnom pristupu fenomenu svjetla i pokreta.
O njezinom su radu pisali povjesničari i teoretičari umjetnosti – u knjigama, domaćim i inozemnim stručnim i umjetničkim časopisima („Kontura“, „Grafika“, „Grapheion“ itd.). Opsežna monografija o njezinom umjetničkom djelovanju s tekstom Branka Franceschija objavljena je 2004. godine u izdanju izdavačke kuće „Fraktura“.
Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija: Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije u Zagrebu, Kabineta grafike HAZU u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, grafičku zbirku Tamarind Instituta, Albuquerquea, New Mexica, SAD-a, kao i u druge muzejske i privatne zbirke.
     Od 1987. godine do danas neprestano djeluje i kao vanjski suradnik HRT-a kao autorica brojnih scenografija, špica, jinglova i ilustracija te vizualnih identiteta emisija u njihovoj produkciji.
Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica i član je HDLU-a. Od 2007. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutno u zvanju izvanrednog profesora, gdje od 2012. obnaša dužnost prodekanice za nastavu i studente.

 

 
Ispiši stranicu