ZLATAN VRKLJAN:  Zbrajanjem do beskraja

 
 
10.05.2012 - 10.06.2012

 ZBRAJANJEM DO BESKRAJA - Triptisi, kvadrifore i polinomi Zlatana Vrkljana

Najnovijim ciklusom slika sustavno ispunja prostor zagrebačkog Umjetničkog paviljona, povlaštenoga ambijenta provjere slikarskih opcija i dometa. Sam postav ima težinu odmjerene kompozicije, svjesnog ulančavanja elemenata, da ne kažemo baš programatsko značenje. Naime, radovi su međusobno povezani bližim i daljnjim srodnostima, tehničkim prosedeima i kromatskim afinitetima, ujednačenim dimenzijama i identičnim formatima. Na taj je način svaki kadar riješen kao autonoma jedinica no nužno postavljen u dijalog s neposredno susjednim, ali i s komplementarno sučeljenim, djelom, pa i sa cjelinom ansambla.

Slika u slici na neki način odjekuje, pa makoliko one same po sebi bile šutljive i tihe, kad se njihovi odjeci umnože učinak optičke vibracije znatno se razgovjetnije čuje.

 
...Najnoviji radovi Zlatana Vrkljana ne samo odbijaju svaku mimetičku ulogu i prezentativnu funkciju, nego upravo insistiraju na svojoj plastičkoj autonomiji, nefigurativnosti, apstraktnosti, čistoći. Dakle, negacijom očevidnog motiva, ikonografskoga uporišta ili određene referencijalne točke, dolazimo do radikalne afirmacije medijskih svojstava, insistiranja na metjerskim vrijednostima i potpunoj predanosti slikarstvu kao izrazu.
Sam autor je svoj postupak okrstio “obrnutim palimpsestom“. Dakle, umjesto struganja nataloženih slojeva imamo taloženje čitave serije pikturalnih nanosa, od koji svaki odjekuje na onaj prethodeći, ali u složenoj igri odjeka relativizira vlastitu određenost i pomalo se utapa u šum i treperenje dominantnih tonova.
...Vrkljan ne teži brisanju tragova, nego upisivanju uvijek novih slojeva, nanošenju pigmenta preko pigmenta. Stoga bi bilo netočno reći da su njegove slike sasvim lišene oblikovnih naznaka. Dapače, vrlo su eksplicitne u evidentiranju ishodišnih ritmova, nekoga unutarnjeg gibanja i proziranja “potkožne“ razine. U početnim verzijama (a dijelom i u definitivnim varijacijama) još su se s određenošću očitovali eliptični obrisi središnjeg jezgra (da ne kažemo “motiva“) slike, a bilo je i spiralnih, vrtložnih, virovitih kretanja. Napredujući prema “spiritualizaciji“ ciklusa slikar je sve više eliminirao govor kontura, sintaksu parcelacije polja, a prepuštao se jedino prepletu bojanih matica i pritoka, valovima i vijugama nervature što je vodila senzibilnom (senzualnom?) zasićenju kadra.
U svakom slučaju novi ciklus slika Zlatana Vrkljana predstavlja važan autorov korak u pravcu maksimalizma imanentnih likovnih zahtjeva, a svojom katarktičkom usmjerenošću i ulogom znatno pridonosi reafirmaciji medija kojim se slikar služi i kojemu - jednako ponizno koliko i samosvjesno – služi.
 
 
 
 
iz teksta predgovora izložbe Tonka Maroevića
 
 

Zlatan Vrkljan rođen je 1955. u Zagebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. u klasi prof. Šime Perića. Sudjelovao je na 65 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, među kojima treba posebno istaknuti sudjelovanje na Venecijanskom biennalu 1999.godine.

 
Ispiši stranicu