Povijest

Povijest Umjetničkoga paviljona na neki je način i povijest likovne umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Kroz svoje postojanje od 100 godina u izložbenom prostoru Paviljona održavale su se gotovo sve markantnije izložbe koje su svojim značenjem prelazile okvire grada Zagreba.

Tu su se održavale izložbe grupa, pokreta i strujanja - tu su se stvarali temelji tradicije slikarske i kiparske modernosti u Hrvatskoj. U tom prostoru okupljalo se između dva svjetska rata sve što je bilo likovno najprogresivnije - čitava plejada umjetnika koja je tada ovdje nastupala, čini u stvari hrvatsku likovnu i kulturnu povijest.

I nakon završetka drugoga svjetskog rata, gotovo sva likovna zbivanja odrazila su se na izložbama u prostoru Umjetničkoga paviljona, prostoru gdje su se priređivale sve veće samostalne izložbe - tu se javljaju, naravno uz niz značajnih imena hrvatske likovne umjetnosti i izuzetna imena drugih zemalja.

Naša kultura nikada nije bila zatvorena ili isključiva, već se prirodno otvarala prema svijetu, a Umjetnički paviljon bio je mjesto na kom su se najdoličnije ugošćavala velika imena iz drugih sredina. Potreba da naš grad dobije izložbeni prostor u kojem se mogu održavati velike izložbe umjetničkoga i kulturnog značaja osjetila se u Zagrebu u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća kada se u gradu počeo intenzivnije razvijati likovni život. Zamisao i inicijativu za izgradnju Umjetničkoga paviljona dao je 1895. godine slikar Vlaho Bukovac, najmarkantnija ličnost likovnoga i kulturnog života Zagreba i Hrvatske na prijelomu stoljeća.

U svega nekoliko godina svog boravka u Zagrebu, slikar Bukovac će potaknuti brojne inicijative kao što su izgradnja prvih umjetničkih ateliera, priređivanje samostalnih i kolektivnih izložbi, i najzad, gradnju i otvaranje reprezentativnog izložbenog prostora - Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Mogućnost ostvarenja izgradnje Umjetničkog paviljona ukazala se pripremama za Milenijsku izložbu u Budimpešti, čije se svečano otvaranje planiralo za 2. svibnja 1896. godine. Mađarska slavi "svečanost milenija" - tisućgodišnjicu svog državotvornog života, a Hrvatska i Slavonija politički i pravno povezane s Mađarskom, morale su u toj izložbi uzeti aktivno učešće.

Na nagovor Bukovca, hrvatski umjetnici traže da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban montažni umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet hrvatskoga paviljona prenosi se u Zagreb. Raspisuje se natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona, a radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera M. Lenucija. Tijekom dvije godine - 1897. i 1898. dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona da bi se svečano otvorila 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon.

Jedan od najljepših zagrebačkih donjogradskih ambijenata smišljeno je planiran i hortikulturno zaokružen u "zelenoj potkovi", a Umjetnički paviljon najsretnije je urastao u svoju okolinu i postao sudionikom stvaralačke cjeline. Umjetnički paviljon u Zagrebu mjesto je najsabranijeg sagledavanja u vlastitu povijest, pozornica je na kojoj se povremeno postavljaju odabrana poglavlja iz likovne, kulturne i političke sadašnjosti i prošlosti. U posljednja dva i pol decenija Paviljon je našao svoju osnovnu funkciju upravo u prezentaciji i valorizaciji karakterističnih tijekova i nezaobilaznih prinosa nacionalne tradicije.

Sustavnom izlagačkom politikom obuhvaćeni su glavni opusi i najvažnija usmjerenja hrvatske umjetnosti, te je takova antologijska i panoramska prezentacija u neku ruku i nadomjestila mnoga poglavlja još nepostojećih sinteza. U okviru svoje izložbene djelatnosti institucija samostalno organizira likovne izložbe poput velikih problemskih ili tematsko-istraživalačkih projekata, retrospektivnih izložbi i izložbi ciklusa pojedinim hrvatskim eminentnim stvaraocima.

Paviljon također surađuje sa srodnim institucijama, udruženjima i pojedincima na prezentaciji i propagandi likovnoga i kulturnog stvaralaštva, realizirajući izložbene projekte drugih galerijskih i muzejskih institucija. Institucija također razmjenjuje izložbe studijskog karaktera sa ciljem upoznavanja nacionalnih kultura drugih naroda Europe i svijeta.

Veliki izložbeni projekti sa širokom tematskom raznolikošću iziskuju široki dijapazon suradnje, bilo sa srodnim institucijama bilo s najvrsnijim kritičarima - povjesničarima umjetnosti ili suradnicima raznih profila koji nastoje da svaki izložbeni projekt postane kreativni i medijski događaj. Za svaku izložbu koju ostvaruje Paviljon a posebice za retrospektivne i problemske izložbe, tiska se obimni, reprezentativni katalog. Radi studiozne i temeljite obrade kao i kritičkog pristupa određenoj materiji, neki od kataloga u izdanju Umjetničkoga paviljona postali su dio obvezatne stručne literature za studente Filozofskog fakulteta u grupi Povijesti umjetnosti.

I u slijedećem periodu, institucija će se zalagati da se u programima rada i dalje studiozno prate i obrađuju najznačajnije ličnosti i pojave hrvatske likovne prošlosti i sadašnjosti. Ostao je niz neistraženih poglavlja hrvatske starije baštine i novije likovne produkcije, a isto tako i pojedinih imena koja zaslužuju znanstvenu obradu i čije je djelovanje neistraženo i kritički nevalorizirano. Sve to je i moguće, jer taj prostor ima svoju specifičnu ulogu u zagrebačkoj kulturnoj sredini, budući da je Umjetnički paviljon kroz svoju povijest i postojanje bio središnjim mjestom i raskrsnicom velikih likovnih događanja u hrvatskoj umjetnosti.

Lea Ukrainčik, tekst iz monografije "Povijesno vrednovanje, živo trajanje", Zagreb, 2000.

 
Ispiši stranicu