Izložbeni program za 2019. godinu

ZBIRKA KURJAK
– iz ciklusa „Privatne kolekcije u javnoj instituciji”

  1. 1 2019. – 17. 3. 2019.

Zbirka dr. Asima Kurjaka

Pretpostavljamo da je zbirka dr. Kurjaka – u pravom smislu riječi – počela rasti, razvijati se i popunjavati u razdoblju poslije 1970./1971. godine, tj. nakon njegove specijalizacije u Engleskoj. Generalno, u pitanju su bila djela hrvatske i bosanskohercegovačke provenijencije: hrvatskih umjetnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkih u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj i tako dalje u svim mogućim kombinacijama / varijacijama. To stručnjacima nije nepoznato, još manje uznemirujuće: to su realnosti genetike, odgoja i školovanja; ne samo distinkcija prema nacionalnom ključu, nego i državnopolitičkim granicama, a tome domećemo i činjenicu da u cijeloj povijesti moderne umjetnosti od kraja XIX. stoljeća do danas nisu rijetki oni umjetnici „nomadi” koji kroz život pronose ne samo svoju izvornu tradiciju, nego i tradiciju koje pripadaju drugim školama i prostorima – praktički: svojoj drugoj pa i trećoj školi, tradiciji, poticajnom izvoru.

Kurjakova zbirka sastoji se danas od više stotina djela (u najrazličitijim tehničkim vrstama i sadržajnim žanrovima), a raspoređena je na tri bitne lokacije: Zagreb, Sarajevo i Dubrovnik. Ona nema historiografskih  pretenzija premda se i samim razvrstavanjem djela prema godinama ( njihova ) nastanka uspostavlja neki kronološki slijed – nekakva, ma i netražena povijest. Ona, svakako, u Kurjaka, nije od prvenstvenoga interesa. On, vidi se, zbirku ne slaže ni prema normativima modernizma. Razabiremo da je on kolekcionar koji osobno naginje tradicionalnijim emanacijama slikarstva, crteža i skulpture – time i nizu neo – ili retro – pojava (poput hiperrealizma ili sličnih), no stoji da će gdjekad, od zgode do zgode, nikad s programatskom strašću, uočiti proplamsaj novine (mlađu, noviju ruku) ili iskru slobodnijega rukopisa.

Koji put je, ulazeći ne tako davno, u kolekcionarsku „branšu”, on u maticu umjetnosti unosio i neka rubna djela rubnih majstora za koje nam je vrijeme pokazalo da se i u marginalnim rukavcima mogu otkriti prava dobra. Mnoge probitke ostvare oni koji prvi stignu na tržište (i to se redovito spominje), no postoje i prednosti onih koji – s ovih ili onih razloga – kasne (a o tome se baš nikad ne govori i ne piše).

Izložba Zbirke Kurjak obuhvaća oko 160 izložaka u različitim tehnikama i formatima: od vrlo velikih, reprezentativnih formata u tehnici uljenih boja do sitnih bilježaka, crteža, skica ili ilustracija. Bit će prikazana djela mnogih uglednih i najuglednijih umjetnika od početaka Moderne do sada aktualnih mladih prvaka. Zagrebačka će nam izložba pokazati djela Bukovca, Medovića, Čikoša-Sesije, Crnčića, Kovačevića, Vidovića, Auera, Račkoga, Krizmana, Krušlina, Rojčeve, Račića, Becića, Mijića, Babića, Miše, Gecana, Šeferova, Varlaja, Krizmanića, Trepšea, Uzelca, K. Hegedušića, Motike, Mujadžića, Paraća, Detonija, Šimunovića, Šohaja, Šebalja, Kopača, I. Generalića, Glihe, Dulčića, Price, Veže, Lovrenčića, Reisera, Masle, Murtića, Rabuzina, Džamonje, Vanište, Ivančića, Stančića, Trostmana, Kavurić–Kutrovićeve, Berbera, dvojice Vejzovića, Kauzlarića, Lapuha, Kuliša i brojnih drugih vrsnih majstora pa će mnogi – dolazeći na izložbu – uživati.

– sažetak o izložbi autora izložbe Igora Zidića

 

DUŠAN DŽAMONJA / PEDESETE I ŠEZDESETE
– u povodu obilježavanja desetgodišnjice umjetnikove smrti

5. 4. 2019. – 5. 5. 2019.

Dušan Džamonja, kipar, akademik, arhitekt, jedan je od najplodnijih hrvatskih kiparstkih stvaratelja koji je karijeru ostvario i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Njegov bogati opus koji je stvarao od sredine prošloga stoljeća broji nekoliko tisuća skulptura, crteža, projekata,… Umjetnički paviljon je u povodu desetogodišnjice kipareve smrti odlučio prirediti izložbu jednog segmenta njegovog bogatog opusa zajedno s Galerijom umjetnina u Splitu.

 

Izložba radova iz opusa Dušana Džamonje obuhvatit će selekciju djela iz razdoblja kraja 40ih / početka 50ih zaključno s 1965. godinom, uz nekoliko skulptura novijeg datuma – kao akcent kontinuiteta. Izložba je koncipirana kako bi se pokazao presjek ranijeg Džamonjinog stvaralaštva pri završetku Likovne akademije pa sve do njegovog ključnog formativnog razdoblja; Venecijanskog bijenala.

Radovi iz tog razdoblja njegovog umjetničkog djelovanja nisu dugo izlagani, a pronađena su i neka ne izlagana djela koja su i nedavno restaurirana. Time će se javnost i struka upoznati i s djelima koja su rijetko ili nikada izlagana. Uz radove iz ranijeg razdoblja pokazat će se i radovi iz zadnje etape Džamonjinog stvaralaštva kako bi se, kao što je već navedeno, akcentirao umjetnički kontinuitet u razmišljanju i tretiranju materije. Izložba će doprinijeti valorizaciji kao i reinterpretaciji stvaralaštva Dušana Džamonje.

Izložba će, upravo zahvaljujući predstavljanju ovoga dijela opusa, manje poznatoga, podastrijeti transformaciju s figurativnog ka apstraktnom idiomu kroz prizmu Džamonjine onovremene prakse. Izložba će uz antologijske radove manjeg formata, predstaviti i recentno restaurirane radove kao i nekoliko referentnih skulptura velikih dimenzija iz spomeničkog kompleksa u Vrsaru. Svi radovi za izložbu dolaze iz Kolekcije obitelji Džamonja.

Izložba je koprodukcija s Galerijom Umjetnina u Splitu gdje će se održati od 24. 1. 2019. do 28. 2. 2019.

Stručna koncepcija izložbe: Fedor Džamonja
Kustos izložbe: Branko Franceschi
Postav izložbe: Branko Franceschi i Fedor Džamonja

 

NEKA JEDU KOLAČE
– hrana u umjetnosti

22. 5. 2019. – 7. 7. 2019.

Izložba Neka jedu kolače predstavlja radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od početaka Moderne do današnjih dana. Dakle, izložba će obuhvatiti djela iz razdoblja od druge polovice 19. stoljeća do suvremenosti. S druge strane, uz izložbu će biti tiskan opsežan katalog koji će sadržavati, uz reprodukcije svih djela na izložbi, i stručne tekstove – kako umjetničke, tako i tekstove o hrani kroz povijesni, sociološki, kulturološki, politički, religijski, gastronomski, antropološki i psihološki aspekt te time obuhvatiti šire kulturološko shvaćanje prehrane u suvremenoj civilizaciji.

Današnje društvo, globalno i lokalno, proizvodi količine hrane koje su kvalitativno i količinski nemjerljive s bilo kojom prethodnom civilizacijom, no unatoč tome veliki broj ljudi izvrgnut je gladi i neadekvatnoj prehrani.

Priprema hrane sofisticirana je do krajnosti, a njeno posluživanje i funkcija u društvenom životu ritualizira se sve do epidemije kontradiktornih pojava poput poremećaja u prehrani. Dok se s jedne strane civilizacijskog spektra boluje, a viškovi hrane se bacaju, s druge strane se umire od gladi. I dok je nužnost hranjenja u svakom društvu razvila sasvim specifičnu kulturu prehrane, pa će se tako, na primjer, globalna civilizacija i multikulturalnost u segmentu prehrane odražavati kao kuhinja fuzije, a razvoj znanosti kao molekularna gastronomija; u vizualnoj umjetnosti motiv hrane se u tisućljetnom razdoblju tradicionalne likovnosti razvio u zasebni podžanr mrtve prirode, da bi ga suvremeni vizualni umjetnici koristili kao platformu kritike civilizacije i pokazatelja distribucije političke i ekonomske moći.

Izložba nazvana po glasovitoj izjavi pripisanoj kraljici Marie-Antoinettei, predstavit će ovu promjenu paradigme kroz radove domaćih umjetnika u svim medijima u kojima se realizira novovjekovno vizualno stvaralaštvo – od tradicionalnih likovnih disciplina do fotografije, videa, instalacije i interaktivnih sadržaja. Radovi iz različitih dekada i u različitim disciplinama bit će postavljeni tako da se nadopunjuju u estetskom doživljaju i na razini značenja, pa će izložba kroz razmatranje svima poznate tematike imati i snažan edukativni potencijal u prikazu evolucije umjetničkih pravaca dvadesetog stoljeća.

Stručna koncepcija i postav izložbe: Jasminka Poklečki Stošić i Branko Franceschi

 

BOJAN ŠUMONJA
– iz ciklusa „Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon“

  1. 7. 2019. – 1. 9. 2019.

Umjetnički paviljon u Zagrebu unazad deset godina pokrenuo je ciklus “Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon”. Riječ je o ciklusu koji je doživio izvrsnu recepciju struke i publike, koji se pokazao dobrim okvirom za predstavljanje recentne produkcije suvremenih hrvatskih umjetnika. Koliko je važan i kvalitetan ciklus, odnosno koliko je sjajnih izložbi održano u okviru ciklusa, govori i podatak da je nekolicina umjetnika / izložbi dobila nagrade za izložbe iz ovoga ciklusa. Primjerice, 2016. Zoltan Novak, ili prije toga Zlatan Vrkljan.

Ove godine u okviru ciklusa predstavljamo etabliranog slikara srednje generacije Bojanu Šumonju (1960.). Šumonja je diplomirao na Likovnoj akademiji u Veneciji, u klasi prof. Tramnontina. U svojoj bogatoj karijeri priredio je velik broj izložbi u zemlji i inozemstvu. Bit će to prvo Šumonjino predstavljanje u Umjetničkom paviljonu.

Bojan Šumonja rođen je u Puli 29.10.1960. Završio je srednju umjetničku školu u Puli te diplomirao na Accademia di Belle Arti di Venezia, odjel skulpture, u klasi prof. Tramontina 1984. godine.

Jedan je od osnivača Hrvatskog Društva likovnih umjetnika Istre. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) od 1987. Bio je član Vijeća za vizualnu umjetnost grada Pule, Istarske županije i Vijeća za vizualnu umjetnost pri Ministarstvu kulture RH. Jedan je od autora Istarske kulturne strategije. Član je HDLU Istre (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istre) i Umjetničke organizacije ROBOT, Pula, te umjetnički direktor galerije Poola u Puli.

Izlagao je na preko 200 skupnih i 100-tinjak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Predstavljao je Hrvatsku na mnogobrojnim međunarodnim projektima i izložbama. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. 2007. u izdanju HDLU-a Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu čiji tekst potpisuje Igor Zidić. Radovi mu se nalaze u stalnom postavu Moderne galerije Zagreb, u fundusu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Zavičajnog muzeja grada Rovinja, Obalnih Galerija u Piranu, te u mnogobrojnim područnim gradskim i privatnim zbirkama.

 

ALEXANDER CALDER /
MAGIJA SKULPTURALNOG POKRETA
-iz ciklusa „Najveći kipari 20. stoljeća“

  1. 9. 2019. – 5. 1. 2020.

Alexander Calder (1898., Lawnton, Pennsylvania – 1976., New York) jedan je od najznačajnijih suvremenih kipara 20. stoljeća na svjetskoj kulturnoj sceni.

U sklopu ciklusa “Najveći kipari 20. stoljeća” koji je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu započet 2014. godine izložbom Joana Miróa, a nastavljen 2015. godine retrospektivnom izložbom francuskog kipara Augustea Rodina te potom izložbom švicarskog kipara Alberta Giacomettija, radovi velikog američkog kipara Alexandera Caldera bit će predstavljeni u izložbenom prostoru Umjetničkog paviljona 2019. godine.

Calderov opus usmjeren je na kinetičku umjetnost, odnosno na oblik umjetničkog izražavanja u kojemu je pokret glavni dio estetike umjetničkog objekta.

Calder dolazi iz obitelji slavnih kipara, njegov djed i otac također su bili kipari te je prve poduke Calder dobio upravo od njih, a školovanje je nastavio kroz privatne poduke iz slikarstva, da bi kasnije studirao umjetnost u New Yorku, ali i upisao studij inženjerstva (što se pokazalo, kasnije, neophodno važnim prilikom inovacije mobilnih skulptura). Već u dvadesetim godinama izrađuje svoje prve skulpture od drveta, a 1927. nastaju i njegove prve pokretne igračke. U kasnim dvadesetim godinama počinje stvarati i svoje prve žičane figure, koje su dominirale ranim razdobljem njegova stvaralaštva. U ranim tridesetim godinama Calder u Parizu upoznaje Mondriana, Miróa, Arpa i Duchampa te se pridružuje grupi Apstrakcija-kreacija (1931. – 1936.) i počinje raditi na svojim mobilima, skulpturama koje se pokreću mehanički. Uskoro nastaju i njegove statične monumentalne apstraktne konstrukcije koje je nazvao stabilima. Calderovi stabili vrlo su važan dio povijesti kinetizma i moderne umjetnosti, obzirom da označavaju raskidanje veza između kinetizma i mehanički pokretanih djela.

Izložba u Umjetničkom paviljonu fokusira se upravo na dio kipareve karijere kada se posvetio stabilima i mobilima: mobilima – pažljivo uravnoteženim konstrukcijama koje se, cjelovito ili djelomično, gibaju pod utjecajem strujanja zraka, kao i apstraktnim konstrukcijama stabilima. Dakle, u Umjetničkom paviljonu bit će izložena upravo djela iz ove tzv. zrele Calderove faze po kojoj je on danas globalno prepoznatljiv. Važno je istaknuti da su Calderovi mobili i stabili bili 1952. nagrađeni i na Bijenalu u Veneciji, kao i da se danas mogu vidjeti, ne samo u najpoznatijim svjetskim i europskim muzejima, već i na javnim površinama diljem svijeta.

Uz skulpture izložba će obuhvatiti i slikarski dio opusa kipara, koji je, najčešće usko povezan sa skulpturalnim dijelom opusa. Bit će izloženo pedesetak slika.

Izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prva je u Hrvatskoj, i u ovom dijelu Europe, koja predstavlja opus ovoga globalno važnog umjetnika.

Za izložbu u Umjetničkom paviljonu skulpture i slike Alexandra Caldera posudit će najznačajniji europski muzeji poput: Centre Georges Pompidou (Paris, Francuska), Tate Modern (London, Velika Britanija), Ludwig Museum (Köeln, Njemačka), Louisiana Museum (Danska), Fondation Maeght (Francuska), Peggy Guggenheim Collection (Venecija, Italija), i mnogi drugi.

Autorica izložbe, izbora djela i likovnog postava: Jasminka Poklečki Stošić

 

ZAGREB GRAD UMJETNICA

realizacija 2020.

–  izložba će biti priređena u povodu predsjedanja Hrvatske EU koje je u prvoj polovici 2020. godine, a u čast Zagrebu kao glavnome gradu Hrvatske

Osnovna ideja izložbe jest ponuditi povijesni i kritički presjek iz opusa likovnih umjetnica koje su djelovale i ostavile trag u kulturnom životu grada Zagreba u razdoblju od kraja 19. stoljeća do suvremenog doba. Unutar toga relativno široka vremenskog raspona generacije umjetnica predstavile bi se u tri veće, no povijesno logične cjeline: prva bi obuhvatila generacije koje su djelovale do Drugoga svjetskog rata; druga – generacije koje su s izložbenom aktivnošću započele nakon Drugoga svjetskog rata te glavninu svojih opusa ostvarile u narednim desetljećima; a treća – generacije koje su na scenu stupile početkom sedamdesetih godina i kasnije te većinom djeluju i danas. U okviru prve cjeline predstavile bi se tako umjetničke pojave iz razdoblja u kojem žene nisu pohađale akademsko školovanje, no koje su svojim opusima sudjelovale u općim stilskim tendencijama vremena (Fani Daubachy, Jelka Struppi Wolkensperg, Slava Raškaj, itd.), potom prve generacije školovane na zagrebačkoj Školi za umjetnost i umjetni obrt ili drugdje u Europi, a koje će u Zagrebu nakon Prvoga svjetskog rata formirati i prvi Klub likovnih umjetnica (Lina Crnčić Virant, Nasta Rojc, Zdenka Ostović Pexidr Srića, Vera Nikolić Podrinska, Iva Simonović Despić, Mila Wod, Leopldina Auer Schmidt, itd.) ili pak vlastite crtačke škole (Zora Preradović), pa do generacije koja nastupa u razdoblju međuraća (Anka Krizmanić, Sonja Kovačić Tajčević, Ivana Tomljenović Meller). U drugoj cjelini predstavile bi se umjetnice koje su se na umjetničkoj sceni ostvarile u poslijeratnom razdoblju, bitno doprinijevši kulturi visokog i kasnog modernizma, no nastavljajući svoju djelatnost i kasnije (kiparski opusi Ksenije Kantoci, Mile Kumbatović, Milene Lah, Vere Fišer, Vere Dajht Kralj, Marije Ujević, grafički i slikarski Marte Ehrlich, Nevenke Đorđević, Vesne Sokolić, Biserke Baretić, Nives Kavurić Kurtović, itd.). U trećoj cjelini predstavile bi se umjetnice koje svoje djelovanje započinju u vrijeme razgradnje visokomodernističke paradigme, usvajajući nove, neofigurativne, pop-artističke, konceptualne, performativne i multimedijalne oblike umjetničkog izraza (Ljerka Šibenik, Jadranka Fatur, Sanja Iveković, Vlasta Delimar), kao i posmodernistička i transavangardna očitovanja neo geo pravca i Nove slike (Edita Schubert, Zvjezdana Fio, Marcela Munger, Nina Ivančić). Ova cjelina obuhvatila bi i generacije umjetnica koje stasaju zaključno s početkom novog tisućljeća čije se djelo ubraja u suvremene umjetničke tokove (Vesna Pokas, Ksenija Turčić, Kristina Leko, Andreja Kulunčić, Božena Končić Badurina). U izbor bi bile uključene i autorice na području umjetničke fotografije (Slavka Pavić, Marija Braut, Nada Orel, Ana Opalić, itd.).

Prednost ukratko opisana koncepta, koji obuvaća doista velik generacijski raspon, jest dvojaka: nameće strogost u odabiru autorica i djela s jedne, te ukazuje na povijesnu dinamičnost rodnog označavanja umjetnosti s druge strane – ne tragajući za jedinstvenim nazivnikom ženskoga umjetničkog izraza, namjera izložbe jest upozoriti na promjenjive povijesne i umjetničke okolnosti u kojima su umjetnice stvarale i unutar kojih su osvajale prostor za svoj umjetnički iskaz.

Činjenični nedostatak ovakve vrste antologijskih izbora, koji u drugim nacionalnim umjetnostima već odavno korigiraju i nadopunjuju općeprihvaćene kanone, predloženu izložbu čini i znanstveno svrsishodnom, pa se iz toga razloga ona i planira kao dvogodišnji projekt kojem bi prethodio istraživački rad autorica koje se predlažu za njezinu realizaciju.

Idejna autorica izložbe: Jasminka Poklečki Stošić

Autorice stručne koncepcije izložbe, izbora umjetnica i izbora djela: dr. sc. Ljerka Dulibić, Iva Radmila Janković i dr. sc. Ivana Mance