Virtualna izložba - Mihael Giba

Prisutnost

Nelagoda koju podrazumijeva gledanje u snimke nadzornih kamera specifično je, znakovito stanje. O tom vidu nelagode pisano je mnogo, pogotovo u literaturi koja se bavi teorijom i gnoseologijom fotografije kao vrste slika koja se ponajviše tumačila kao indeksni znak – vrsta znaka kojeg s njegovim referentom povezuje stvarna, ali efemerna veza, poput nehotičnoga traga koji za sobom ostavlja kakva stvar, biće ili zbivanje. Ukazujući na temeljnu odsutnost onoga što bi valjalo označavati, imenovati ili prikazati, indeks dakle ističe nedokučivost, stranost, neidentičnost, bitnu drugost znakova i slika općenito.Tako je već Walteru Benjaminu za oko zapela netransparentnost prizora na Atgetovim fotografijama pustih pariških ulica, koje su se i njegovim suvremenicima doimale poput poprišta zlodjela (Tatort). Suprotstavljajući ovakvu fotografsku sliku drugim vrstama slika, ponajprije umjetničkim, Benjamin u nelagodnoj skrovitosti njihova značenja prepoznaje politički potencijal – mogućnost da promatrač sam zauzme angažiran stav te ih interpretira kao povijesna svjedočanstva.

Ako je, dakle, svaka fotografija dokazni materijal in spe, snimke nadzornih kamera to su u doslovnome smislu. Dok toj krajnjoj svrsi ne posluže, otkrivajući povijest u njezinoj istini, snimke nadzornih kamera su, međutim, tek prizori bez značenja. Takva je semantička ispražnjenost mučna: nikakvom kontemplacijom ili hermeneutičkim dovijanjem nećemo dešifrirati njihov smisao jer je njihova funkcija indicijska, jer se njihovo značenje uspostavlja tek naknadno i o samoj prirodi slike potpuno neovisno. Što vrijedi za nadzorne snimke općenito, vrijedi i za snimke Umjetničkog paviljona posebno, pri čemu trenutačni kontekst ova obilježja još i potencira. Budući da galerija ne radi za posjetitelje, snimke pokazuju samo prazan prostor – goli prostorni resurs u kojem se trenutno ne zbiva ništa javno i u kojem su vidljivi tragovi prošlogodišnjeg potresa. Namjenski prostor koji traje izvan funkcije doista jest uznemirujući prizor; on nije samo opustjela mizanscena već poprište anonimnog, neshvatljivog zbivanja, strahote koja nadilazi svoje objektivne uzroke, koja seže u domenu intimnoga i privatnoga, tičući nas se osobno.

Pred takvim je prizorima, dakle, nemoguće kontemplirati, nužno je nešto poduzimati. Odluka grupe umjetnika da interveniraju upravo u snimke praznoga prostora Umjetničkog paviljona pokazuje u tom smjeru. Prvi od njih, Mihael Giba, posjetitelja virtualno uvodi u prostor Paviljona – dolaskom na mrežnu stranicu Paviljona, posjetitelj može vidjeti fotografiju s nadzorne kamere koja se osvježava svaku sekundu. Posjetom virtualnom prostoru – dakle „klikom“ – pali se svjetlo tj. reflektor u fizičkom prostoru galerije, koji ostaje upaljen neko vrijeme, a potom se gasi do dolaska novog posjetitelja. Situacija koja nastaje svojevrsni je međudimenzionalni čvor, odnosno petlja – aktivnošću u virtualnome prostoru uzrokuje se zbivanje u fizičkome prostoru, koje se pak ne može iskusiti osim posredno, preko fotografske snimke koja minimalno kasni u odnosu na stvarno trajanje događaja. Okolnost u kojoj akcija, događaj i doživljaj nisu vremenski niti prostorno jedinstveni, otvara mnoga, filozofska i druga pitanja. Ovom prilikom možemo postaviti jedno od njih, a to je: što nam se, zapravo, broji? Koji dio našeg djelovanja ili ponašanja ima stvarne posljedice? Postoji li nešto što mislimo ili činimo, a da biva bez konzekvencija? Snimka unutrašnjosti Paviljona u radu Mihaela Gibe se tijekom vremena tj. trajanja izložbe „troši“; iz podataka o posjećenosti generiraju se barkodu slične trake – crna polja označavaju razdoblja kada nema posjetitelja, a praznine njihovu nazočnost. Kako izložba odmiče, tako se slika nadzorne kamere zapravo raspada, no stanje ovoga virtualnog mjesta, u konačnici, ovisi upravo o posjećenosti.

Snimka nadzorne kamere tako se vraća svojoj indicijskoj, dokaznoj funkciji; premda posjetitelji nisu vidljivi unutar fizičkoga prostora, na razini fotografske slike njihovo postupanje ipak ostavlja trag. Otklanjajući zloguka predviđanja o apsolutnom nadzoru svega i svih – jer takvo što uvijek je posljedica političke odluke a ne nužnog razvoja tehnologije – ova domišljata intervencija Mihaela Gibe prije svega upozorava na moći i kompetencije pojedinca; misao da ništa što činimo nije nevidljivo – a time niti beznačajno – nije lagodna, ali zato može biti itekako poticajna.

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Virtualna izložba

Preostalo vrijeme do početka:

-127dana -7sati -3minuta -51sekundi

Pristupite virtualnoj izložbi otvaranjem fotografije, a zatim klikom na nju:

Prisutnost

Izložbe, projekti i nagrade

Samostalne izložbe:

2020. Arheologija rada, Galerija VN, Zagreb

2017. Status podataka: Kompozicija XIV, Galerija Prozori, Zagreb

2016. Status podataka: Kompozicija XIII, Greta, Zagreb

          Pejzaž i pravila igre, Galerija AŽ, Zagreb

  1. Radio OKO, Kino Tuškanac, Zagreb

          Sredstva obmane i poslušnosti, Salon Galić, Split

          Pejzaži, ciklus Oni dolaze…,Galerija SC, Zagreb

  1. Zidne novine Bacača sjenki, javni prostor, Zagreb

          Vjerujte mi vjerujem vam, Galerija P74, Ljubljana, Slovenija

  1. Status podataka: Kompozicija III, Greta, Zagreb

          Globalna slika (s Daliborom Martinisom), Željeznički kolodvor, Ljubljana, Slovenija 

2010./2011. Kako ste danas?, Galerija VN, Zagreb 

  1. Status podataka: Kompozicija II, Galerija umjetnina, Split

          Status podataka: Kompozicija I, Salon Galić, Split

          Globalna slika, (s Daliborom Martinisom), Pozdrav Suncu, Zadar

          Globalna slika, (s Daliborom Martinisom), Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb

2009. Galerija NANO, Zagreb

2008. Multimedijalni kulturni centar Split (MKC), Split

 

 

Javne izvedbe i projekcije:

2018. – 2020. Legenda o picokima, video mapping, redatelj: Krešimir Dolenčić, Đurđevac

2017. Bijela noć, video mapping (sa Sandrom Đukićem), Zgrada HAZU, Zagreb

          Picokijada, 3D mapping, Đurđevac

2013. 38. splitski salon, video mapping, Multimedijalni kulturni centar Split (MKC), Split

          Interface, video mapping, Rijeka 

2011. Process in Progress, video, redatelj: Boris Bakal, Bacači sjenki, Kazalište Mala scena, Zagreb

 

Prezentacije i gostujuća predavanja:

2012. Open Source Art, Artist talk, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (MSU), Zagreb

       Truth is concrete: a 24/7 marathon camp on artistic strategies in politics and political strategies in art, Festival Steirischer Herbst, Graz, Austrija

2010. SCCA Institut suvremene umjetnosti, Ljubljana, Slovenija

2009. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb

 

Povezano iskustvo:

Od 2013. – član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika

Od 2011. do 2015. – asistent, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu

Od 2011. – Greta – nezavisni izlagački prostor, Zagreb

Od 2010. – član kreativne mreže Zebra

2009./2010. – asistent, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu

Od 2008. – član HULU Split

Skupne izložbe:

2018. 34. salon mladih, Dom HDLU, Zagreb

           11. HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (MSU), Zagreb

2016. 33. salon mladih, Dom HDLU, Zagreb

2015. Herojska iscrpljenost, Galerija Nova, Zagreb

2013. 38. splitski salon, Multimedijalni kulturni centar Split (MKC), Split

           Mladi, mlađi, najmlađi, Atelijeri Žitnjak, Zagreb 

          30. grafični bienale: Prekinitev, Ljubljana, Slovenija

          Izložba finalista nagrade Radoslav Putar, Galerija Galženica, Velika Gorica

2012. Knjiga – umjetnički objekt 2, Beograd, Srbija

          The Piracy Project, Steirischer Herbst Festival, Graz, Austrija 

2011. Interface 0.1.2., Festival Hartera, Rijeka

2010. Participacija, ne simulacija, Stara gradska vijećnica, Split

          T-Htnagrada@msu.hr, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (MSU), Zagreb

2009. Globalna slika, (s Daliborom Martinisom), 3. biennale Kvadrilaterale, Rijeka

          Kriza, MMC Luka, Pula

          DOPUST – dani otvorenog performansa u Splitu, javni prostor, Split

2008. Slikarski odjel – produkcija, Multimedijalni kulturni centar Split (MKC), Split

2007. 35. splitski salon, Loggia OPUS-a, Split

          Izložba Umjetničke akademije u Splitu, Podrumi Dioklecijanove palače, Split

2006. ST-20’06-VŽ, Villa Oršić, Varaždin

            28. salon mladih, Dom HDLU, Zagreb

 

Nagrade i stipendije:

2016. 3. nagrada, 33. salon mladih, Zagreb

2013. Finalist, Nagrada Radoslav Putar, Zagreb

2012. Festival Steirischer Herbst, stipendija Truth is Concrete, Graz, Austrija

2008. Dekanova nagrada, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu

 

Vođenje radionica:

2020. Crtam crtić, Pakrac

2018. – 2019. Ne živi snove dok spavaš, probudi se., Pakrac

2013. Frooom, Kino Tuškanac, Zagreb

           Interface – radionice novih medija, Rijeka

          Frooom, FEN Festival, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija

2012. Frooom, 10. obljetnica Bacača sjenki, Zagreb

          Frooom, Kino Tuškanac, Zagreb

Biografija

Mihael Giba je samostalni multimedijalni umjetnik. Rođen je u Varaždinu 1985. godine. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 2003. godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Diplomirao je 2008. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na odsjeku za slikarstvo u klasi Nine Ivančić, uz Dekanovu nagradu. Od 2009. do 2015. godine vanjski je suradnik Umjetničke akademije u Splitu. Samostalno izlaže od 2008. te je do danas ostvario više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Stvaralačke mreže Zebra, a od 2013. je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Finalist je nagrade Radoslav Putar 2013. te HT nagrade 2010. i  2018. godine. Dobitnik je 3. nagrade 33. salona mladih 2016. godine. Živi u Zagrebu.

Više o umjetniku: http://www.mihaelgiba.com