ANTO JERKOVIĆ – retrospektivna izložba

ANTO JERKOVIĆ – retrospektivna izložba

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: ANTO JERKOVIĆ – retrospektivna izložba
Datum održavanja: 26.03.2009 – 26.04.2009

Prerano umrli slikar Anto Jerković (1958-2005.) bio je jedan od najmarkantnijih umjetnika na aktualnoj umjetničkoj sceni. Njegovi prvi nastupi u javnosti sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća snažno su privukli pažnju kritičara. Od prve samostalne izložbe u Studiju Galerije Forum u Zagrebu 1984., gdje je pokazao srodnosti i razlike s tada središnjim trendom tzv. nove slike, do posljednje održane u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2005. pod nazivom “Potpisujem sve što je plavo&

Anto Jerković – retrospektiva

Kada je 1984. izložio ciklus crno-bijelih slika bogatih materijom i odrješitom, vehementnom gestualnošću, kritika je u njima prepoznala polazišta mladoga slikara vezana uz apstraktni ekspresionizam, Vedovu i novi njemački ekspresionizam. Ni na tim početnim slikama (a kasnije još manje) nimalo nije dijelio onu vrstu “radosti slikanja” koja je preplavila slikarstvo njegovih nešto starijih kolega. U tom je smislu Jerković bio mrk, ozbiljan, zaokupljen tamnim vizijama koje pretpostavljaju moral, odgovornost slikarskoga čina. Njegova apstraktna gestika tražila je i nalazila figurativni odjek na rubu prepoznatljivosti i neprepoznatljivosti, čiji smisao, naravno, nije bio u ciljanom povratku na pozicije asocijativne apstrakcije, nego u koagulaciji intenzivnog rada na slikarstvu i subjektivnog prianjanja uz dvosmisleni lingvistički uzorak. Za slike nastale 1987-1988. karakterističan je dinamizam figura nalik na elgrekovska izduženja, istodobno svedenih na ideograme, bliske onima A. R. Pencka.

U motivima gusto poredanih i izokrenutih šumskih stabala nepropusnih za prostorne sugestije, antiestetski tretiranih, moguće su asocijacije na slikarstvo i Anselma Kiefera i Georga Baselitza. U daljnjim postupcima još je više produbljivao odnos prema količini materije u slici; najposlije je posegao za neslikarskim tvarima – zemljom, piljevinom, emajlnim bojama, ugljenom, pepelom, slamom, te ih u vehementnim zamasima lijevanja nanosio na platno. Upravo na vrhuncu takva materičkog slikarstva, povijesno aktualiziranog po drugi put, Jerković se odjednom okrenuo pomnom islikavanju površine platna u duhu čiste geometrijske apstrakcije. Paralelno s tim začeo je i treći način slikanja, koji nije bio ni brutalno ekspresionistički ni rafinirano apstraktno-geometrijski, nego monokroman. Depersonalizirana jednobojna površina platna nije bila plod analitičke procedure i doslovnosti, nego upravo obratno, plod auratizacije koja je u Jerkovića poprimila figuru alkemije. Pročišćavanje, izlučivanje, sažimanje alkemijski su termini koje je prisvojio i primijenio u svojim novim slikarskim postupcima. Profilira se u tip umjetnika koji podršku svome radu traži i nalazi u velikim duhovnim, spekulativnim, religijskim, magijskim, filozofskim prostranstvima, bez kojih bi umjetnost, slikarstvo, pojedinačan umjetnički napor ostali siromašni.
Slikanje je način postojanja koje žudi za sveopćim, duhovnim, apsolutnim. Jerković se riječju i djelom odredio kao sljedbenik (ne i zarobljenik) Yvesa Kleina u novim okolnostima. Stopio je monokromiju i pismo, upisivao je riječi univerzalnih pojmova (Cosmogonies, Universus, Emptiness, Memoria) ne u tautološkom smislu, nego u smislu sublimnog očitanja u polju slike prvih i posljednjih stvari u alkemijskom ključu. Međutim pod neposrednim dojmom ratnih zbivanja 1991. Jerković je tek započete slike-riječi iz arsenala metafizike preusmjerio u slike-molitve iz kršćanske katoličke molitvene prakse. To nije slučajno. I ateisti i agnostici u takvim vremenima osjete egzistencijalnu čežnju za Bogom. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Anđeo Gospodnji, Kraljice neba, Zdravo kraljice tekstualne su molitve koje je poglavito na latinskom ispisivao na plavim površinama akrilika u nekoliko varijanata: crnim akrilikom, zlatnom i srebrnom tinkturom granitnim tipom slova: monumentalnom rimskom kapitalom. Godine 1993. naslikao je seriju od 21 akrilika pod nazivom Medaljoni, s tekstualnim fragmentima iz Salomonove Pjesme nad pjesmama. Iz iste godine datiraju i Blaženstva, s fragmentima iz Novog zavjeta, te najsnažniji ciklus te vrste, također iz 1993. godine – Ignoto Deo (Nepoznatom Bogu) i, ponovno, dva formatom najveća platna (Ignoto I, Ignoto II), naslikana 1995-1996. Motreći ih u cjelini, ta su djela jedinstven primjer vertikalne, konceptualne referencije na kršćanstvo u suvremenoj umjetnosti, koja odavno s preostalim svijetom dijeli pustoš obezbožene zbilje.
Sredinom devedesetih i nadalje Jerkovićeva se slika svijeta pomalo relativizira, naoružava, štoviše, postaje cinična. Kreirajući skup imenica, oslonio se na izbor koji je u predgovoru Kritike ciničkoga uma naveo Peter Sloterdijk: bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa; velike teme filozofije koje su postale tek imenice, riječi, čije je vrijeme prošlo. Izlagao je Jerković te imenice (često u kombinaciji s plavo obojenim teniskim lopticama) u galerijama, u muzejima, u podrumima Dioklecijanove palače, a vrhunac su postigle ispisivanjem na zloglasnim kamenim žardinjerama, uklonjenim s Trga Petra Preradovića u Zagrebu, bačenim i skrivenim u budućem još zloglasnijem “štakornjaku” središnje gradske jezgre, te izlaganjem na zidovima Gradske tržnice u Požegi (2000). Jerković je iskusio istinu sveopće banalizacije svega uzvišenog i preuzeo ulogu i poziciju Diogena (iz bačve) među umjetnicima.
 
Zdenko Rus, autor izložbe