EDO KOVAČEVIĆ – RETROSPEKTIVA

EDO KOVAČEVIĆ – RETROSPEKTIVA

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: Edo Kovačević – retrospektiva
Datum održavanja: 23.11.2006. – 07.01.2007.

O slikarstvu Ede Kovačevića (1906 – 1993), svojevrsnoj moralnoj paradigmi poetike intimizma, likovna je kritika i umjetnička struka još za života umjetnika izrekla svoje ocjene i jasno odredila njegovu djelatnu ulogu, mjesto i značenje u formiranju likovnih fenomena naše moderne i suvremene umjetničke povijesti. Prvom velikom retrospektivom u Umjetničkom paviljonu 1978. godine (u postavu Radovana Ivančevića, jednog od ponajboljih tumača i vrsnog poznavatelja slikarova opusa), potom i likovnom monografijom u interpretaciji istoga autora (1984), učinjena je svojevrsna inventura i primjerena kritička valorizacija najvažnijih dionica i problemskih uporišta u prvih pola stoljeća njegova stvaralačkog djelovanja, svrstavajući ga u krug umjetnika koji su na tragu aktualnih europskih previranja i socijalnih tendencija »kritičkoga realizma« dali značajan doprinos u razvoju novih stilova i fenomena modernog likovnog izraza u hrvatskoj umjetnosti između dvaju ratova.

Stupajući na likovnu scenu kao slikar odgojen u duhu naprednih ideologija novoga realizma (u slikarskoj klasi Vladimira Becića na zagrebačkoj ALU) i jedan od aktivnih sudionika najznačajnijih umjetničkih formacija kojima je hrvatsko slikarstvo od tridesetih godina nadalje uspostavljalo autohtonu liniju modernističkih izričaja, Edo Kovačević je u svoju slikarsku evoluciju pošao s pozicija angažiranog umjetnika, priključivši se na samom početku grupi Zemlja (s kojom je izlagao od 1932. do 1935. god.). No, za umjetnika kojemu je motiv bio stav i intimna biografija, a »slikarstvo i moralni čin«, pitanje pripadnosti radikalnoj ideologiji socijalnog »zemljaškoga« programa i robovanje načelima modernosti, pokazat će se ponajprije kao prvorazredno moralno pitanje humane pobune nošene na krilima buntovnoga europskoga humanizma. Ali i kao temeljno estetsko pitanje izraživanja ljudske i umjetničke slobode kojom će se taj početni snažan kreativni impuls kritičke svijesti na osobit način odraziti na njegov stvaralački i ljudski habitus, obilježen estetikom poetskoga realizma.

Kao urođeni intimist, uronjen u moderne i suvremene tokove avangardističkih pokreta i socijalnih strujanja koji su obilježili europsku i domaću likovnu scenu u prijelomnim razdobljima oko sredine prošloga stoljeća, Kovačević zacijelo nikada nije dokraja mogao prihvatiti praksu likovne ortodoksije »zemljaškoga« »neoprimitivizma« naglašeno naivističke i geometrijske stilizacije forme. Njegova je prononsirana suosjećajnost i iznimna osjetljivost za probleme »malog čovjeka« slijedila onu humanu modernističku struju hrvatskog slikarstva koja se odupirala svakom dogmatizmu i svakoj radikalizaciji umjetničkih ideja i programa. Dosljedno braneći autonomiju vlastitoga izbora i senzibilitet umjetnika intimističkoga opredjeljenja, Kovačević je u »zemljaškom« svjetonazoru likovnog i socijalnog temata (portretiranju stvarnosti urbane periferije i ambijenata sirotinjskog svijeta) prepoznao idejni okvir u kojem je postupno senzibilizirao svoju slikarsku optiku, usvojio načela i učvrstio svoja moderna umjetnička opredjeljenja. Birajući dakle između dogmatskih načela i slobode iskaza vlastitih uvjerenja, Kovačević je birao slobodu kao temeljno načelo svoga kreativnog djelovanja, njegujući reduciranim stilom čistoću plohe i jednostavnost forme te krajnje profinjenu poetsku i kolorističku izražajnost kao trajne odrednice svojega slikarstva. To će osobito slikarsko iskustvo označiti definitivni raskid sa »zemljaškom« praksom i hvatanje ukoštac s novim izazovima prostora i svjetla, a potom i slobodnijom uporabom boje, posve se svrstavajući na liniju specifičnog intimizma kasnih tridesetih. Kao neumorni istraživač forme i jedan od naših prvih poratnih modernista koji je, zaokupljen suptilnom gradnjom klasičnih slikarskih tema, mrtvih priroda i krajolika kao neiscrpnog izvora informacija, dosegao vrhunac kolorističke izražajnosti u poznatom ciklusu pariških veduta (1948. g.), a potom i u znakovitoj temi zagrebačkih krovova, Edo Kovačević je na kraju svoje slikarske evolucije, posve izvan suvremenih struja, ostvario jedinstvenu poetsku i ljudsku ravnotežu u rafiniranoj kromatskoj strukturi zagorskih krajolika.

Imajući u vidu sve te bitne komponente Kovačevićeva opusa, ova nova kritička retrospektiva svojevrsni je hommage i posebna prilika da se u povodu stote godišnjice slikarova rođenja i desetljeće i pol od njegove posljednje izložbe pejzaža (1993. g.) u istom prostoru Umjetničkog paviljona, učini stanovita revizija kritičkoga istraživanja važnih uporišta i vrhunskih dometa najznačajnijih likovnih ostvarenja tijekom njegove sedamdesetogodišnje slikarske karijere, i s određene povijesne distance jasno artikuliraju doprinosi i temeljne postavke Kovačevićeve primarno modernističke estetike; da se pomnim odabirom oko dvije stotine radova zastupljenih na ovoj izložbi (ulja, pastela, tempera, tapiserija) iz svih stvaralačkih faza, temata i motiva, ostvari povijesnoumjetnička valorizacija cjelokupnog djela Ede Kovačevića, kao jedinstven primjer jedne iznimne kulture stvaranja.

dr. sc. Ivanka Reberski