EDO MURTIĆ: SLIKA 2003 – 2004

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: Edo Murtić : Slika 2003 – 2004.
Datum održavanja: 19. 05. – 26. 06. 2005.

Kada me je u proljeće 2004. Edo Murtić pozvao u svoj zagrebački atelier da mi pokaže svoju novu seriju slika što ih je naslikao za svog “ ljetnog” boravka u Vrsaru, bio sam zatečen onim što sam vidio. Ne samo količinom radova, slika mahom velikog formata, naslikanih u relativno kratkom i stvaralački iznimno plodnom razdoblju od svibnja 2003. godine, koliko svježinom i novinom likovne interpretacije uobičajenih slikarskih tema, od kojih je nekolicina upućivala na antologijska ostvarenja. Taj je susret s novim Murtićevim radovima bio utoliko dojmljiviji što njegova umjetnost, ni nakon što je prešao prag osamdesete, nije nimalo pokazivala znakove fizičkog zamora ni posustajanje kreativne tenzije. Štoviše, njegove slike prevladavajućih dubokih gama svjetla i boje akumulirale su novu kreativnu snagu i puninu njegove moćne kolorističke geste, ali i sve prisutniju kontemplativnost u artikuliranju slikane površine. Sve je upućivalo na neuobičajeno dinamičnu stvaralačku i slikarsku aktivnost koja je kulminirala u svojevrsnoj sintezi žestokih prodora i naglih uzleta gestičkog kromatizma i koncentriranog sabiranja vitalnih energija u tamnim, slojevitim partiturama pulsirajućeg likovnoga tkiva. Ponesen tom neočekivanom kreativnom svježinom Murtićeve recentne slikarske produkcije, predložio sam tada da se ti novi radovi izlože u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te nakon Ljubljane i Beča tako pokažu i domaćoj publici u prostoru uz koji je vezan dugogodišnjim prijateljstvom, i u kojem je ostvario neke svoje ključne izložbe, primjerice cikluse Jedno ljeto (1981. g.) i Montraker (1998. g.). Prema tome, ova izložba po svojoj formi i sadržaju nije ni hommage velikom slikaru, ni očekivani spomen umjetniku koji je svojim golemim djelom snažno iscrtao obrise i bitno utjecao na tokove naše moderne umjetničke i kulturne povijesti. Ona je nešto više i znakovitije od toga: jedna u nizu Murtićevih ranije dogovorenih izložbenih aktivnosti, obilježenih potkraj života brojnim međunarodnim nastupima i priznanjima. U stanovitom smislu sada nam se vraća kao memento jedinstvenoj strasti slikanja, i to baš u prostoru u kojem je točno prije pola stoljeća afirmirao svoju poetiku “apstraktnog” ekspresionizma i u tom istom prostoru na simboličan način završio svoj stvaralački ciklus prekoračujući granicu svoga fizičkog trajanja.

            Radovan Vuković, iz predgovora

Murtićev memento

            …Radeći mnogo u samom susjedstvu Umjetničkog paviljona, u ateljeu koji je vršnjak i suputnik izložbene zgrade, Edo Murtić je planirao tu prirediti najnoviju prezentaciju, tu izložiti ciklus na kojemu je radio posljednjih godinu i pol dana. Do te izložbe dolazi kako je bilo i predviđeno, samo što na njoj neće biti prisutan autor. Patetično bi bilo pomisliti kako imamo pred sobom testamentarno obraćanje; točnije je zaključiti kako dobivamo još jedan znak stvaralačke živosti, nezajažljive potrebe za izrazom koja srećom emanira i s onu stranu fizičkog trajanja samoga slikara.

            Kažemo li, međutim, da je pred nama Murtićev memento, njegovo podsjećanje na dosegnutu individualnu mjeru i, štoviše, napor in extremis da se razmaknu granice dotad postignutoga, usuđujemo se dodati kako je Murtićeva poetika u cijelosti obilježena željom dugoga pamćenja i upozoravanja. Murtićevo djelo u cjelini jest specifičan memento, ne samo vlastite egzistencije nego baš kolektivne sudbine, ne samo vidljivih fenomena nego i bioloških, psiholoških (nutarnjih) tokova, ne samo povijesne perspektive nego i zvjezdane, kozmičke iluzije postojanja. Oblici i ritmovi Murtićevih kadrova, naravno, nisu doslovni uskličnici ili naglasci stečenog iskustva, ali u njima jest akumulirana snaga koja prenosi volju za trajanjem, koja se sjeća da bi se moglo nastaviti.

            Murtića ćemo dakako pamtiti po povijesnom ulogu i po antologijskim djelima, po nesputanosti geste i kromatike i po oksimoronskom skladu žestine i nježnosti. Ali Murtićevo djelo jest i kontinuiran poziv da ne zaboravljamo svjetlost i tamu življenja, da poput njega upijamo govor prirode i odupiremo se nestajanju. Tradicionalni memento je makabričan i govori ponajprije o smrtnosti i pretvorbi u prah. Murtićeva verzija bitnog podsjećanja ne mimoilazi tragiku i neumitnost kraja, nije po namjerama laka i utješna, ali ne pristaje na puki fatalizam nego kroz otpor i stvaralački rad afirmira ljepotu, dostojanstvo, istinu (ionako neizbježne) prolaznosti.

            Mogli bismo, počam od amblematskih ilustracija za Goranovu Jamu, nizati djela i prigode vezane uz granične situacije, uz dramatična stanja, uz biti ili ne. Naš slikar je odavno razvio dijalektiku krajnosti, konkretno pravu estetiku kontrasta, te se uspijevao obnavljati i iz inače polariziranih pozicija. S jedne je strane ukazivao na težnju prema jasnoj organizaciji, zapravo organskom srastanju dijelova, a s druge je njegovao karakter čiste improvizacije, slučajnog i nabačenog okupljanja čestica. Za mnoga Murtićeva najsretnija ostvarenja kazat ćemo da čuvaju napon plodne nedovršenosti, dapače intenzitet koji se nije kristalizirao u statični oblik nego se virtualno produžuje u našoj percepciji.

            Često se njegovo oblikovanje karakterizira eksplozivnošću nanošenja boje, praskanjem silnica iz središta, no moglo bi se i komplementarno govoriti o načelu implozije, o žustrom uviranju genetskih tokova u jezgru. Neosporna je svakako jačina i brzina izvođenja, prava euforična opsesija površinom i kolopletom kromatike. Ukoliko je pak motiv povod za slikanje, slijeđenje obrisa pretvara se ubrzo u dekonstrukciju objekta. Od Manhattana do Montrakera, preko Palmižane i Dubrovnika, Murtićevi prizori su ekstrakti atmosfere a ne topografske zabilješke, daleki mimezisu no prožeti duhom podneblja.

            U svakoj fazi svojega stvaralaštva Murtić je provodio određenu sintezu vlastitih svojstava i vrlina. Primjerice, u ranim pedesetima najviše se koristio potencijalima fosforescirajućeg kolorizma udruženoga s mišićavim grafizmima, da bi početkom šezdesetih ravnotežu tražio u zagasitim registrima i protežnosti mrlje. Naizgled nespojive raspone povezivao je energičan rukopis, koji se potom još razmahao u furioznoj slobodi primordijalnih znakova i nagonskih otisaka. Kako bilo, neravnodušna slikareva akcija izazivala je u gledatelja empatijsku strastvenu reakciju, a ostvarena ljepota nije mogla biti školnički neutralna, apotekarski odmjerena, već bretonovski grčevita, vitalistički ovjerena.

            Najnovije slike, ciklus radova nastalih 2003. i 2004. godine, nose obilježja još jedne (nažalost, definitivne) majstorove sinteze. Veliki formati sami po sebi govore o slikarevoj svijesti (samosvijesti) da raspolaže dubokim nataloženim znanjima i iskustvima, da željeni memento može ostvariti na monumentalnoj razini. Simptomatično je kako je nekoliko recentnih slika imenovao Katedralom, ne toliko da uputi na transcedenciju i metafiziku (premda se i sam okušao u sakralnom “žanru”) koliko da naglasi gradivnu, konstruktivnu podlogu svojega promišljanja prostora, odnosno doživljaja estetskog poretka elemenata…

 

…Mislim da me ne vodi tek nužno poštovanje i pijetet kad tvrdim da je novim djelima Edo Murtić više nego potvrdio svoj visoki ugled i bitno mjesto u povijesti modernoga hrvatskog slikarstva. Štoviše, proširio je ionako rastegnute granice svojega izraza i opusa, dosegavši u ponekim slikama vrhunsku sabranost i pravu mjeru svojih antitetičnih i disparatnih vrlina. Ako ga je povremeno nadahnuće vodilo odveć opuštenim rješenjima, u većini najnovijih slika uspostavio je najsretniji odnos između jasnoće znaka i protočnosti kaligrafije, ostvarujući pravu sintezu oblika i planova, organsku punoću kadra. Do posljednjeg daha djelovao je kao slikar i njegovo nasljeđe je najbolje svjedočanstvo zavidne i nezatomljive kreativne živosti.

            Tonko Maroević, iz predgovora