IVANA FRANKE: Lability

IVANA FRANKE: Lability

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: IVANA FRANKE: Lability
Datum održavanja: 08.09.2009 – 07.10.2009

Pisati prospektivno o izložbi što tek nastaje, o djelu koje štoviše bitno značenje dobiva iz svoje izložbene vrijednosti te pretpostavljati vlastiti budući doživljaj, ili očekivanja od tog doživljaja, ima smisla koliko i pisanje prstom po vodi. Misao izmiče i gubi se u meandrima virtualnog događaja. Pa ipak, možda je moguće na osnovi poznavanja ranijih radova iznijeti nekoliko načelnih napomena o umjetničkoj problematici i o estetičkom trenutku u kojem se razvija umjetničko djelo Ivane Franke, ne kao uvod u tumačenje njezina rada, već u tekst koji bi se mogao napisati kada se stvarno suočimo s radom. Pogotovo stoga jer se općenito čini da ta vrsta djela proizvodi nesporazume na više razina recepcije.

Ova se često svodi na pojednostavljene iluzije, uostalom i vrlo banalne, koje s jedne strane proistječu iz poistovjećenja doživljaja sa stanovitim prirodnim fenomenima (svjetlosnih odraza, lomova, raspršenosti), nekim specifičnim mjestom ili trenutkom, ili pak učinke djela uspoređuje sa znanstvenim teorijama kaosa, fraktala, itd., što i od umjetnosti i od kritike stvara tek zanimljive primjere postmodernog kiča. (Uostalom, autorica ih se ne odriče i prihvaća sve učinke svog rada, sukladno logici postkonceptualne estetike.) Dakako da umjetničko djelo može biti u dosluhu s nekim znanstvenim stavom, ali mu znanost ne može potvrditi vrijednost, ni svojim autoritetom zajamčiti estetsku zanimljivost. Uz to, znanost već dugo vremena ne radi sa sadržajima svakodnevnog ljudskog iskustva, već s krajnje preciznim artefaktima izgrađenim generacijama znanstvenika. Vrlo je tanka i dugačka nit koja povezuje teorijsko znanje sa znatiželjom osjetilnog doživljaja, kojim su fizikalne formule povezane s prirodnim elementima. Umjetničko djelo je bitno oslonjeno samo na sebe, a ne na neki oblik prepoznavanja. Ishodišne elemente umjetničke prakse Ivane Franke stoga se primjerenije i s pravom traži u idejnoj baštini perceptualnih istraživanja “Novih tendencija” te oblikovnih postupaka i sredstava kinetičke umjetnosti.
Često se smetne s uma da je praksa suvremene umjetnosti od 70-ih naovamo stvorila nove estetske odnose između umjetničkog predmeta, umjetnika i publike, što je dovelo to toga da umjetnička situacija u kojoj se nalazi gledatelj od njega traži istu vrstu ozbiljnosti koliko i od samog umjetnika. Fizička i psihička zbilja prostora u koji on ulazi kvalitativno je promijenjena. Umjetničko-estetski prostor nije tek volumen što ga zapremaju tijela izloženih predmeta i gledatelja, nije iluzijska podloga za djelo, već stanovit osmišljeni okoliš, u koji ulazi jedna ili više osoba i kojima je pružena mogućnost spontane višesenzorne aktivnosti. Povećano sudjelovanje gledatelja pridonijelo je nestaku tradicionalnog umjetničkog predmeta. Sam prostor zamjenjuje umjetničko djelo kao predmet. Domet djelotvornosti djela ovisit će o sposobnosti opažanja te konceptualnog i logičkog mišljenja onoga tko zađe u njegovo vizualno polje. Iako sadrži aspektualno promjenjive fizičke fenomene umjetničkih osobina, u prostoru dominira općenito estetičko ozračje dematerijaliziranosti. Bit djela nije više sam predmet, već suočenje gledatelja s određenom perceptivnom situacijom. Od gledatelja ono traži potpunu zaokupljenost koja nije ograničena ni intenzitetom ni vremenski, i pokreće njegove mogućnosti i sposobnosti kontemplacije, opažanja, kretanja.
Svojim oblikovnim postupcima, sredstvima i materijalima optičkih i kinetičkih odlika, Ivana Franke gradi likovne prostorne strukture sa svjetlosnim instalacijama postavljenim uglavnom u zamračene prostore u kojima razvija svoj koncept složenog, nestabilnog i promjenjivog prostora. Vizualna percepcija gledatelja u takvom prostoru aktivirana je optičkim i kinetičkim sredstvima. Kretanje promatrača, odnosno premještanje točke pogleda, stvara uvijek drukčije oblike susreta sa svjetlosnom strukturom, mijenjanjajući slike tog susreta. Ona je posljedica učinaka što proistječe iz varijabilnosti optičkih zakonitosti i percepcijskih mogućnosti oka. Što se u strukturi instalacije događa više aleatornih varijabilnosti, tim se složenije razvijaju metamorfozna svojstva svjetla i pokreta, a time i prostorna imaginacija gledatelju postaje izazovnija. U promatranju i otkrivanju te prostorne situacije dvije su varijable, svjetlo i gibanje. Stvara ih bezbojno svjetlo LED rasvjete unutar lakih geometrijskih tijela načinjenih od najlonskog konca ili providnog platna i koja mogu biti statična ili rotirajuća, plohe prozirnih i reflektirajućih materijala što hvataju i zrcale bilo prirodno bilo umjetno svjetlo te pokret promatrača u prostoru sužene vidljivosti, ili po promjenjivoj plohi kretanja. I najmanji pomaci proizvode vrlo različite lomove svjetla te stvaraju slike istezanja ili treperenja površina i volumena. Gibanje je strukturni element i učinak sveg prostora.
I što zapravo misliti o tako stvorenom prostoru, kako pojmiti prostor kakvog ga konceptualizira djelo Ivane Franke? Bila bi to zadaća jednog mnogo produbljenijeg razmišljanja koje bi pokazalo značenje prostora u vezi s mjestima koja sadržavaju tijela, s položajima tijela između kojih se proteže određeno rastojanje, o vremenskim razmacima između njih, o tome kada se i zbog čega može utvrditi da se pojavljuje prostor, a nestaju mjesta. Valjalo bi pokazati u čemu zapravo pronalazimo bitno svojstvo prostora. Ovdje kao da nam rad Ivane Franke sugerira da to svojstvo istražujemo u samom prostoru, u našem odnosu s njime. Dakle odnosu čovjek — prostor. Čovjek ne stvara prostor, jer on nije nešto predmetno, nešto poput predmeta. Čovjek oprostoruje prostor, kako se prisjećamo iz pisanja Martina Heideggera. O “oprostorenju” kao prostoru u dinamici vlastitog postajanja prostorom i čovjekova uređivanja svoga i prostora općenito. To oprostorenje se na njemačkom kaže “räumen”, što bi označavalo krčevinu, prosjecanje kroz, oslobađanje, prosjek prema svjetlu, čistini. Pjesnička slika natuknice iz Grimmova rječnika o prvotnom određenju riječi kao stvaranja čistine u šumi možda najljepše sažima doživljaj djela Ivane Franke: einen raum, d.h. eine lichtung im walde schaffen.
 
Zlatko Wurzberg
 
Ivana Franke rođena je 1973. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dva je puta predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu: prvi put zajedničkim radom Frameworks s arhitektima Petrom Miškovićem, Tomom Plejićem i Leom Pelivan na Bijenalu arhitekture 2004., zatim samostalno izložbom Latency na Umjetničkom bijenalu 2007. godine. Izlagala je na brojnim izložbama, uključujući: Full empty space, P.S.1 Contemporary Art Center, New York, 2001.; Passage d’Europe, Musee d’Art Moderne de Saint Etienne, Saint Etienne, 2004.; Izbjegavanje (s D. Očkom i S. Vujičićem), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2005; Levity, The Drawing Center, New York, 2007.; Reykjavik Experiment Marathon, Umjetnički muzej u Reykjaviku, 2008. Manifesta 7, Bolzano, 2008. godine. Živi i radi u Zagrebu.