LJUBO IVANČIĆ: AKTOVI

LJUBO IVANČIĆ: AKTOVI

EXIBITION DESCRIPTION

Naziv izložbe: Ljubo Ivančić: Aktovi
Datum održavanja: 13. 09. – 26.10. 2005.

Autor izložbe: Zvonko Maković

Pišući prije više godina monografiju o slikarstvu Ljube Ivančića zabilježio sam, nimalo originalno, kako se u njegovu djelu, kao u nekoj fugi, na tematskom planu provlače i u svojem trajanju prožimaju uvijek isti motivi. Krajnje tradicionalni i podjednako tako krajnje strogi. Pejzaž, mrtva priroda, interijer, portret, akt…. Iz toga nabrajanja trebalo bi osobito izdvojiti dva posljednja žanra: portret i akt. Izdvojiti stoga što su ta djela najbrojnija i provlače se doslovno od samih umjetničkih početaka do kraja. Štoviše, među portretima zasebnu dionicu čine autoportreti koje je slikar na dvjema svojim velikim izložbama iz sredine devedesetih godina osobito istaknuo. Ivančićev duboko osoban, duboko subjektivan govor u prvome licu, njegovo strasno upisivanje cjelovitoga sebe u vlastito djelo, dolazili su tu možda najviše do izražaja. U svakome slučaju, tu se umjetnikovo Ja najčitljivije i najeksplicitnije odražavalo s površine slikanog polja.

Ono što bi u ovoj umjetnosti također valjalo istaknuti, to je slikarov otklon od doslovnoga. Ljubo Ivančić nikada se nije iscrpljivao u namjeri da reproducira viđeni prizor, kolikogod mu vanjski, predmetni svijet uvijek bio osnovnim motivom, osnovnim polazištem. On je uvijek sebe upisivao u motiv koji slika, a nikada opisivao to što iz predmetne stvarnosti preuzima i ugrađuje u svoj osebujni figurativni rječnik. Moglo bi se prije reći kako je viđeno uraslo u slikarovu memoriju, a ono se slikanjem tek priziva u svijest. Naglašena materija u koju se utjelovljuje prizor, bilo da je riječ o mrlji, nakupini pigmenta, potezu kista ili olovke, urezu u opni boje, na neki način neutralizira ikonički aspekt slike, a manualni dio procesa postaje podjednako tako važan kao i sav onaj evokativni materijal koji upućuje prije na prisjećanje nego na neposrednu opservaciju.

Između realnog predloška, koji se prepoznaje i preuzima iz predmetnoga svijeta i konačnoga djela, slikar je uvijek postavljao sebe, svoju memoriju i svoje egzistencijalno i psihičko stanje kao neku vrstu zalihe u koju se poseže izvlačeći iz nje djelotvornu supstanciju koja će dati pečat duboke osobnosti. Štoviše, žive i pulsirajuće slikarove nazočnosti u djelu. U ovoj se umjetnosti nikada nije slikalo «iz prirode» i «po prirodi», ma koliko figurativni svijet bio prepoznatljiv, već uvijek i jedino iz sebe. Ivančić je jednostavno polazio od osjećaja kako su sva priroda, cijeli kozmos urasli u slikarovo biće, pa ruka stoga samo treba slijediti unutrašnje impulse koje se zatim upisuje u tijelo slike poput nekog dijagrama. Pri tome je osobitu važnost poklanjao rukopisu koji uzdiže na nadtematsku razinu. Rukopis je zato ona vezivna nit koja različite tematske cjeline učvršćuje u jedinstven organizam. Njime slikar najizravnije neku mrtvu prirodu približava aktu, a enterijer portretu. Rukopis je taj koji na opni slike stvara gusto tkanje, njezinu «kožu koja daje živost materiji», kako je to definirao sam Ivančić. Ta koža nije, međutim, ništa drugo već ekran s kojega zrači umjetnikova energija i njegova memorija upisana/urasla u materiju.

Izražajnost, fizičnost, štoviše upravo haptička osobina Ivančićevih slika na neki način stvaraju membranu, ili neku vrstu zastora koji zaklanja njezinu dublju prirodu, točnije krajnje racionalnu i logičnu konstrukciju koja tvori organizam slike. Ta konstrukcija otkriva drugu prirodu ove umjetnosti: nit koja je povezuje s tradicijom što su je stvarali Poussin i Cézanne, štoviše i Mondrian. Nit kojoj bi ishodište bilo u sustavu koji je definirao jedan Descartes. Možda ni u jednom drugom segmentu bogatog i razgranatog Ivančićeva opusa nije uočljiva takva umjetnikova maskirana priroda kao što je to moguće otkrivati u aktovima. Prvi Ivančićevi aktovi nastali su, dakako, tijekom školovanja na akademiji. Bile su to uobičajene vježbe iz kojih se izrodilo nešto bitno drugačije od konvencionalnog predstavljanja golog ženskoga ili muškoga tijela. Akt je Ivančiću predstavljao svojevrsni poligon na kojemu je istraživao i ispitivao mnogo slojevitije mogućnosti slike. Gledajući sa sižejnog aspekta, sve je ovdje jednostavno i reducirano do krajnjih konzekvenci: slikar prikazuje golo tijelo. Tijelo na slici, međutim, nije samo tijelo koje slikar crta, slika, oblikuje. Ono je tek dio jednog sustava kojemu bitnu mjeru čini polje koje ga okružuje. Doista, što bi prikazano golo tijelo značilo da ga se izdvoji iz prostora koji slikar sažima na plohu? Tijelo je moguće definirati različitim prikratama, konvergirajućim linijama, onim čarobnim «lignes de fuite» koje mu, potpomognute chiaro-scuro efektima, daju utisak postojanosti i nazočnosti. A što je s prostorom? Ivančić ga reducira do maksimuma: isključuje iz njega svaki trag fizičke prirode, lišava ga dubine, oslobađa konvergencija tako da što fiktivno perspektivno središte, onu «point de fuit» izvlači iz njegove orbite i prepušta snazi čiste i apsolutne odsutnosti. Upravo tako: tijela na Ivančićevim slikama s temom aktova lebde u ništavilu preuzimajući na sebe da osmisle to ništavilo, da mu dadnu koliko toliko prikladnu mjeru. Konačno, to ništavilo iz kojega tijela izranjaju njihov je jedini svijet. Nema drugoga. Neki drugi nije uočljiv ni u natuknicama. Ta suha, besplodna prostranstva svedena na plohu bila bi tek apstraktne šare, ili definitivno ispražnjena mjesta, da nema golih, često zgrčenih tijela na njima. Grč kojima su tijela obuzeta nipošto nije orgazmički grč iz kojega zrači užitak, naslada, žudnja. U tim bi se tijelima prije mogao otkrivati očaj, zebnja i užas zgustnuti ispod njihove krečno suhe kože. Bilo da je riječ o skeletno mršavim tijelima, bilo o onima punih oblina, njih uvijek veže ista osobina. Sterilnost. Taj dojam osobito pojačavaju upravo konteksti koji okružuju gola tijela, dakle apstraktni prostori svedeni na nedefinirane plohe.

Pitanje koje sam si dugo postavljao bilo je koji su to razlozi Ljubu Ivančića tijekom cijeloga njegova slikarskog vijeka poticali da slika aktove. Slika tako kao što ih nije slikao ni jedan drugi slikar. Ti aktovi nisu nastajali tako da bi ih umjetnik radio direktno po modelu. Štoviše, prije bi se moglo reći kako su slikani i crtani u odsutnosti modela, da su eventualno tek potpomognuti sjećanjem na modele. Ponirući intenzivno u Ivančićev slikarski svijet, pripremajući mu izložbe, radeći na opsežnoj monografiji objavljenoj prije više godina, vjerujem da sam se nekom odgovoru na netom postavljeno pitanje uspio tek nedavno približiti. Nakon slikarove smrti na vidjelo je počelo izlaziti stotine i stotine, vjerojatno i tisuću djela koja za života on nikada nije izlagao, koja su u slojevitim naslagama rasla na margini njegova ateljea, koja su nastajala u različitim vremenima, a koja su ipak sva imala neke zajedničke osobine. Otkrio sam, naime, kako je ovaj slikar njima stvarao jednu osebujnu raspravu o nekim temeljnim načelima slikarstva. Pitanje zašto slikar, gotovo opsesivnom snagom ponavlja jedan isti predložak, u ovome slučaju akt, drugi put je to portret ili autoportret, nimalo nije slučajno pitanje. Činjenica da on nikada ne stvara sličnu sliku, već uvijek nastoji slikati varijante jedne iste slikovne formule, nedvojbeno da isto tako upućuje na jedan odgovor. Ponajprije treba reći kako ni jedno ovo djelo – od slike do crteža – nije nastalo u dokolici, nego je prije rezultat jedne konceptualno vrlo precizno razrađene strategije. Dok je u portretima, a još više u autoportetima, Ljubo Ivančić zaokupljen načinom predstavljanja izraza lica i davanja tome izrazu posve individualizirana značenja, kod aktova je sasvim drugi slučaj. Naravno da je izbor akta, dakle gologa tijela, važan. Međutim, tijelo je važno zato što se njime mogu precizno definirati odnosi koji se tiču formata, dakle polja slike. Ivančića zanimaju tenzije koje tu nastaju sažimanjem ili istezanjem formata/polja/podloge slike, a te se tenzije čitaju kroz tijelo. Je li tijelo postavljeno u sredini kadra ili je odmaknuto od njegovih dominantnih osi, je li ono cijelo u kadru ili nekim svojim ekstremitetom izlazi iz njega, pa time pojačava intenzitet tenzije, slikaru je to cilj izraziti. Ili, bolje rečeno, ispitati. Pri tome se događaju druge stvari. Način kako su prikazana tijela govori da su to prije objekti koji služe za ispitivanja, a manje tijela koja zrače i izražavaju ljepotu. Ruku na srce, pojam Ljepote kod Ivančića je uvijek imao krajnje relativizirano značenje. Pogotovo kada je tjelesnost u pitanju. Nadalje, može se uočiti kako slikar na uočljiv način mijenja proporcije formata: od izduženoga i uskoga, koji slijedi protežnost ležećega tijela, do pravilno proporcioniranih pravokutnika. Tijelo je obično obrubljeno naglašenom konturom koja ga izdvaja, čini iz njega eksteritorijalnu i samo sebi dostatnu zonu, neku vrst «réalité isolé». Posljedica je toga nedvosmislena: umjetnik naglašava izgubljenost, fragilnost, trošnost i nepostojanost tijela. A što je ovdje, zapravo, tijelo? Čitamo ga, dakako, kao vizualiziranu egzistenciju, kao egzistenciju svedenu na formulu. Tijelo bačeno na suhu, beživotnu podlogu, okruženo sveobuhvatnom prazninom koju ono u krajnjem grču pokušava definirati, da bi u tome batrganju vlastitu bezimenost i lišenost identiteta izvuklo iz anonimnosti, te da bi, krajnjim naporom, iz odsutnosti ušlo u prisutnost. Kako se čita ta želja za prisutnošću, za samopotvrđivanjem? U mnogim slučajevima vrlo eksplicitno. Slikar tijela predočava pastozno, u visokim i suhim namazima u kojima gusti, pokatkad zrnasti pigment ima osobito značenje. Tijela tako naliče okaminama: njihova se tvarnost upravo agresivno ističe s ravnih, monokromnih podloga. Da bi još više naglasio tu tvarnost, ali ne tvarnost živih, jedrih tijela u kojima pulsira život i svi životni sokovi, već tvarnost mrtve, anonimne i prašnjave građe slikar urezuje oštre i duboke tragove po epidermi. Iz tih se brazgotina otkriva priroda tijela: to je tijelo sazdano od praha, ono je mrtvo poput krečne žbuke.

Takvim čitanjem aktova Ljube Ivančića zatvara se krug. Ovdje prepoznajemo onaj isti svjetonazor koji ga je vodio kroz čitavo njegovo djelo. Osjećaj prolaznosti i trošnosti, bačenosti u ništavilo svijeta, to je stalna tema koju je on varirao na svim svojim slikama. Zaodjenuvši sada tu temu ruhom golih tijela, aktova, dakle, ona odzvanja još eksplicitnije.

Zvonko Maković