MIRKO ZRINŠĆAK: Oblici prostora izložba skulptura i kiparskih instalacija

MIRKO ZRINŠĆAK: Oblici prostora izložba skulptura i kiparskih instalacija

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: MIRKO ZRINŠĆAK: Oblici prostora izložba skulptura i kiparskih instalacija
Datum održavanja: 28.02.2008 – 22.03.2008

VRIJEME I PROSTOR – TVARNO I OSOBNO ISKUSTVO

lako pripada uskom krugu umjetnika koji je dao bitan doprinos u proširenju pojma moderne skulpture te stekao priznanja kritike i struke s međunarodnim referencama, djelo Mirka Zrinšćaka u novijoj hrvatskoj umjetnosti i nadalje dijeli sudbinu jedne usamljene i samosvojne stvaralačke osobnosti, nedovoljno percipirano u široj javnosti. Stoga izložba recentnih radova, skulptura i kiparskih instalacija u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, ostvarenih u posljednjih nekoliko godina, nije samo potvrdila njegovu ranije stečenu poziciju umjetnika osebujne i snažne individualnosti, već je na najprimjereniji način skrenula pozornost na Zrinšćakovo djelo i prirodu njegove kiparske osjećajnosti. Riječ je o umjetniku koji je već u početku pokazao svoja drugačija polazišta: karakter i vrline suptilnoga graditelja i „istraživača” forme, njegujući tradicionalna iskustva zanatskog umijeća te gotovo nagonski odgovorio početnim slikarskim izazovima snažne, ekspresivne gestualnosti. Ali i dokazao svojim nekonvencionalnim ponašanjem svjesne izolacije da mu je od javnoga važniji intimni prostor, a „unutarnje svjetlo” jače i poticaj-nije od svjetla pozornica.
 
Na tom intimnom, unutarnjem tragu predmetnog iskustva koje je podrazumijevalo konceptualni pristup i konstruktivna nagnuća, sve su se jače prepoznavali obrisi i znakovi jednog autonomnog, sustavno artikuliranog likovnoga svijeta bitno određenog kategorijama vremena i prostora, ključnim temama njegove umjetnosti. Među umjetnicima svoje generacije s početka osamdesetih ostao je tako izdvojenim primjerom koji je jasno odredio svoje ciljeve i prioritete, postavio visoke kriterije i utvrdio pravce djelovanja koji su (ako se izuzme njegova kratka slikarska faza apstraktnog ekspresionizma) bitno odudarali od uobičajene umjetničke prakse i aktualnih medijskih previranja toga vremena. Okrenut sebi i vlastitom izboru, usvojio je način koji je računao s prostorno-vremenskim odmakom od svega što je moglo ugroziti sabranost, disciplinu i zaigranost tvorca u procesu posvajanja i transformacije predmetnoga i svakidašnjega u likovno i transtemporalno.
 
Pa ipak, dva su događaja bitno obilježila umjetničku i osobnu biografiju Mirka Zrinšćaka: studij slikarstva na venecijanskoj Umjetničkoj akademiji kod Emilia Vedove, te sudjelovanje u nacionalnoj selekciji na Venecijanskom bijenalu 1995. godine. I dok su studijske godine na mletačkim lagunama bile važna životna prekretnica i njegovo najdublje egzistencijalno i profesionalno iskustvo, a nastup na Bijenalu njegov blistavi trenutak i prilika za međunarodnu afirmaciju, Zrinšćak je svoje kreativno uporište i domicilnu životnu i duhovnu oazu najzad pronašao na planini Učka. Bio je to djelotvoran i definitivan povratak duhovnim korijenima i vlastitim izvorima, vraćanje iskonskoj prirodi stvari i izvornim principima promišljanja umjetničke forme za koju je nadahnuće nalazio u stvarima i predmetnim oblicima iz neposrednog prirodnog okružja. Ali i povratak osobnoj Arkadiji i općem skladu stvaralačke imaginacije, koncentriranoga rada i kontemplacije. Pronašao je način koji će ga trajno obilježiti kao umjetnika koji je u suradnji s prirodom uspostavio ekološku ravnotežu duhovnoga i egzistencijalnoga.
 
I doista, bez jasnog i čvrstog uporišta u povijesno-umjetničkoj tradiciji, ali i daleko od bučnih kulisa aktualnih (galerijskih) programa i uobičajene prakse traženja brzih i neobveznih rješenja, stvaralaštvo Mirka Zrinšćaka pokazuje se kao paradigmatsko mjesto kontemplativne, kreativne samoće i duboke osviještenosti forme u živom i dinamičnom prostoru duhovne suvremenosti.
 
Polazeći, naime, sa startne pozicije slikara snažnog ekspresionističkog naboja u kojem se osjećala blizina Vedovine geste, Zrinšćak je prvotnu energiju tvarnoga i gestualnoga (akcijskog slikarstva) ubrzo kompenzirao sabranošću marljivog „graditelja” i tvorca novih znakova i sustava vrijednosti. Ponajprije u toposu nađenih predmeta te prerađenih elemenata i „ostataka” materijalne kulture (grede, prozorski okviri, lim i žbuka; kosti i pčelinje saće i si.) otkrivao je primarne slojeve i dodatnim intervencijama mijenjao im kodnu strukturu, smisao i značenje. Potom pokazujući sklonost sustavnijim likovnim rješenjima, prostornim ansamblima, skulpturama i objektima u kojima se poništavaju granice suvremenoga i prošloga, apstraktnoga i figurativnoga, izmišljenoga i stvarnoga; intenziviraju odnosi organskoga i anorganskoga, tvarnoga i imaginarnoga, unutrašnjega i vanjskoga, vodeći ponajprije brigu o formi i obliku, o svojstvima materijala, o odnosima detalja i cjeline.U tom složenom procesu transformacije prolazilo je njegovo djelo kroz različite stupnjeve i spoznajno-interpre-tativne faze: od konceptualnih uprizorenja stvari i predmeta obilježenih trajanjem ili grubih kiparskih intervencija, do famoznih „ormara čuda” (zbirki predmeta i organskih tvari) i zrelih skulpturalnih rješenja visoke umjetničke produkcije.
 
Pa iako donekle zvuči paradoksalno, čini se da je u tom plodnom odustajanju od ograničavajućih pravila, u odbacivanju društvenih i civilizacijskih stereotipa te recikliranju i „redizajniranju” predmetnih sadržaja i svega (ob)likovno namrijetog u duhovnom nasljeđu bliže ili dalje prošlosti, sadržano autentično iskustvo i pokretačka snaga njegove umjetnosti. Potreba da radom u priručnom, nađenom materijalu promijeni samoga sebe i sve što mu se nađe pri ruci. Ali ne kao nostalgičan ili polemičan odnos prema stvarima prošlosti, već kao „pokušaj pomirenja tradicije i inovacije” (T. Maroević) u stvaranju neke nove sinteze.
 
Upravo prirodni ambijent Učke kao zemljopisna činjenica i prostor bivanja, taj mikrokozmos umjetnikove duhovne i materijalne egzistencije i, napokon, to pronađeno unutrašnje vrijeme kao tvarno/materijalno,ali i osobno iskustvo u evolutivnom procesu rada, bitno su odredili Zrinšćakovu kulturu, mentalitet i oblikovnu strukturu njegova djela duboko sraslog s okolinom. Označili su djelokrug stvaralačkog interesa iz kojeg je crpio ideje i inspirativnu snagu, ali i formirao umjetnički svjetonazor u kojem se očitovala brancusijevska težnja umjetnika da se djelo oslobodi opisa i reminiscencija i ponovno nas učini svjesnim oblika. Na tim je pretpostavkama sadržana bit razumijevanja Zrinšćakove kiparske estetike i pouzdan put u njegov osebujan (kiparski) svijet koji, kako kazuju bolji poznavatelji njegova djela, „ne pripada ni prošlosti, ni sadašnjosti” (I. Zidić). U svojoj vremenitosti spoznajno-evolutivnog i tehnološkog iskustva obuhvaća i jedno i drugo, iskazuje i spaja nešto drevno i nešto nagovještavajuće, inovativno: ontogenetska iskustva i mehanička svojstva savršeno oblikovanih organičkih struktura u čijoj se prividno slobodnoj kombinatorici elemenata i asocijacija poništavaju temporalna i formalna ograničenja. Riječ je o izvornom, ontologijskom promišljanju kiparstva koje u čistoći brušene forme, u primarnoj strukturi djela i morfologiji stvorenih oblika teži univerzalnome i svevremenome, otkrivajući otvore više prema unutrašnjosti nego što se oslanja na vanjski svijet. 0 tome najbolje posvjedočuju Zrinšćakove recentne skulpture, prostorne konstrukcije te serija novih radova zatvorenih, punih volumena nastalih u posljednje dvije godine, koji su njegova najambicioznija i tehnološki najzahtjevnija ostvarenja. Ne samo svojim velikim formatima prostornih sugestija i ambijentalnih pretenzija, koliko semantičkom jasnoćom obrisa i oblika i preciznošću izvedbe, ta su djela jake meditativne snage i jedinstven primjer jedne iznimne kulture stvaranja; jedne discipline i sabranosti koja uvijek traži neka nova i drugačija rješenja na tragu „slutnje nekog iskona i arhetipa”. Onoga što se ne da obuhvatiti pogledom ni dokučiti racionalno, što je sadržano u dubljim sferama intuitivnog, osjetilnog nadahnuća gdje se sjedinjuje stvarno i nedohvatno. Vještom primjenom sredstava i postupaka tradicionalnih tehnologija ručne obrade, Zrinšćak je u dugotrajnom i složenom procesu modela-cije predmetne forme utkao vlastitu energiju i otkrivao nova značenja, prateći postupnom i „mekom” obradom drva misao i duh materijala, naglašavajući njegova tvarna svojstva. Postupnim odbacivanjem vanjskog sloja, Ijuštenjem i struganjem iz prirodnog je materijala (debla drveta) oslobađao supstancijalnu formu, svodeći stvari na „čistu” esenciju nekog praoblika ili znaka u prostoru (tanke i gipke plohe i niti drvenih profila). I doista, njegove skulpture, skeletne konstrukcije u kojima povezuje i kombinira forme i oblike raznih veličina, presjeka i pravaca u jednu organsku cjelinu, kao da su građene po predvidljivoj matrici nekog prauzora; nekog univerzalnog rješenja u kojem se sjedinjuju predmetni sadržaji i vitalne forme organskog porijekla, performativna aerodinamična svojstva biomorfoloških struktura i dinamičke silnice latentno napetih sklopova. Fragilnih organizama osobite arhitektoničke jasnoće i preciznosti te izvanredne profinjenosti i elegancije koji su, bez čvrstog oslonca i stabilnosti, u svakom trenutku spremni na uzlet ili „pokret u prostoru”. S druge strane, kao da odnekud izranjaju na površinu jednostavni organički oblici koji svojom ogoljelom vretenastom formom zaobljenih, punih i bujnih volumena tvore specifične konfiguracije antropomorfnog porijekla ili pak sila uzgona i rasta iz jezgre oblika koji evociraju pra-stanja iskonskih oblika života. Njihova šuplja, pravilno zaobljena torza, nastala piljenjem i dubljenjem, potom ponovnim spajanjem dviju polutki u jedinstven, savršeno modeliran korpus punoga oblika, nisu samo odredila specifičnu težinu zatvorene mase volumena, nego i otkrila neka nova tehnička rješenja. Svojim vanjskim obličjem i zatvorenim unutrašnjim prostorom, naglašenim osjećajem punine i praznine, svjetla i unutarnje tame, postaju kompaktne organičke cjeline koje provociraju neko magijsko ozračje energijom nabijenih predmeta simboličkog značenja. Riječ je o jedinstvenoj seriji petnaestak skulptura varijabilnih oblika, koje čine zasebnu tematsku i oblikovnu cjelinu, proširujući mogućnost vizual-no-plastičke interpretacije Zrinšćakova djela kao prostorne „kiparske instalacije”. Grupirani ovjesima po vertikalnoj osi, svojim rasporedom, orga^ nizacijom i ambijentalnim postavom u izložbenom prostoru, bez čvrstog i stabilnog uporišta na tlu, stvaraju snažan vizualni dojam dinamične prostorne strukture, koja svojim bujnim volubilnim oblicima pobuđuje snažne asocijacije gravitacijskog vrtloženja i osjećaja mobilnosti. Ali i otvara novi prostor za komunikaciju, proširuje polje vizualno-estetskog, čulnog i prostorno-vremenskog tjelesnog iskustva, potičući gledatelja na interaktivano kretanje kroz labirint predmetnih, audio-morfnih vibracija. Pritom bitno naglašena minimalizacija forme svedene do stupnja ele-mentarnosti u reciprocitetu je s procesom harmonizacije duše. Stanjem u kojem se osjećaji, svijest, razum, imaginacija, mašta, intuicija sjedinjavaju u punini egzistencijalnog (i duhovnog) bića koje se stapa s kozmičkom praharmonijom, s poretkom zapisanim u čovjekovoj kozmičkoj duši. Jer ono što se događa u prostoru skulpture prije je unutarnje nego vanjske prirode. Stvoreni oblik nema svoje čvrsto uporište u prirodnom poretku stvari niti u postojećem sustavu vrijednosti, ne poziva se na poznate modele tradicionalnog ili suvremenog iskustva umjetničke forme. Oslanjajući se ponajprije na vlastita iskustva i vizije koji se odlikuju intenzivnom osobnom maštom i majstorstvom, Zrinšćak dolazi do novih, univerzalnih ostvarenja kojima je suvišna svaka kronologija i interpretacijska rasprava. Pritom je posve svejedno da li je riječ o „otvorenoj formi” skeletne konstrukcije ili „zatvorenoj formi” punog volumena, odnosno prostorne instalacije. Zrinšćak uvijek računa s elementom ritmičke organizacijeunutrašnjeg i vanjskog prostora kao predstave dinamičkih sila i tenzija, nastojeći apstrahirati realizam predmeta i učvrstiti njegov oblik kao čistu plastičku misao i prostornu činjenicu koja je „osposobljena za samostalan život”.
 
Iz nejasnog i neodređenog, iz sirovog materijala Zrinšćak tako ponovno vraća u svijest jasno artikulirani govor autonomnih oblika prostora, pretvarajući ih u varijabilne plastičke metafore prirodnih/bioloških fenomena ili pak u neku lebdeću, krhku strukturu stiliziranih sklopova napetih forma, dosad neviđenih u suvremenom hrvatskom kiparstvu. Polazeći od tih pretpostavki, ali i sagledavajući njegov opus u ukupnosti složenih tehničkih, likovno-estetskih i konceptualnih rješenja (od prerađenih l’objet trouve, asamblaža i „kabineta zanimljivosti”, do skulptura i prostornih instalacija visoke oblikovne čistoće), došli smo do nekih bitnih odrednica njegova djela u kojem vladaju dvojaki kriteriji: naglašeno racionalni i meditativni pristup, konstruktivni princip i minimalistički postupak; sučeljavaju organičke, antropomorfne forme i dekorativni elementi idealizacije predmetnoga, nastojeći gotovo nagonski uspostaviti ravnotežu i harmoniju između unutarnjeg osjećanja i vanjskog svijeta iskustva. Princip je u pravilu uvijek isti: jednom stvorena predmetna forma ili oblik nije nužno jedino i konačno rješenje kao trajni muzejski predmet. To je samostalni objekt ali i potencijalni konstruktivni element za neku novu kombinaciju, buduću skulpturu ili prostornu instalaciju, što ovo djelo smješta u tipičan postmoderni kontekst. U stanje stanovite nedovršenosti otvorenog djela kao trajnog evolutivnog procesa u kojem je sve podložno transformaciji i stalnim promjenama odnosa i značenja na svim razinama osjetilnog i duhovnog, materijalnog, predmetnog iskustva. A to je upravo ona ključna komponenta koja Zrinšćakovo djelo čini modernim i aktualnim. Primjerom jedne osebujne kulture stvaranja koja je aktualnom izložbom dosegla kulminativnu točku svoje umjetničke zrelosti i ljudske i stvaralačke dosljednosti.
 
Radovan Vuković
 

ŽIVOTOPIS

Mirko Zrinšćak rođen je 22. ožujka 1953. u Voloskom. Na pedagoškom fakultetu u Rijeci studirao je organizaciju kulturnih djelatnosti, a na Accademia di belle Arti u Veneciji (1983 – 1987) slikarstvo u klasi profesora Emilia Vedove. Nakon studija godinu dana boravio je u Kielu (Njemačka), u Kunstlerhausu, kao gost – umjetnik. Sljedećih je godina živio i radio u atelieru u Veprincu podno Učke, a 1992. godine svoj je atelier preselio na više dijelove Učke (u drvenu baraku smještenu u samoj šumi).
Od 1997. živi u selu Vela Učka.
Osnivač je Centra za multimedijalna istraživanja Veprinac – Učka (C.M.I.V.U.). Predstavljao je Hrvatsku (zajedno s Martinom Kramer i Goranom Petercolom) na XLVI. Venecijanskom biennalu.
Član je HZSU-a, HDLU-a Rijeka i Goranske kiparske radionice Lokve.
Dobitnik je Nagrade Grada Rijeke (1996), te je odlikovan za osobite zasluge u kulturi (Odlikovanje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1997. godine.
Djela mu se nalaze u zbirkama Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, te u zbirkama domaćih i inozemnih kolekcionara.
Mirko Zrinšćak, Vela Učka 27, 51414 Ičići, tel: 051 299 657, gsm: 099 212 37 94, 099 508 02 35, e-mail: baniczm@apuri.hr
 
Organizator izložbe: Umjetnički paviljon u Zagrebu,
Autor koncepcije izložbe i predgovora: Radovan Vuković,
Urednik kataloga: Radovan Vuković,
Likovni postav: Oleg Hržić,
Grafičko oblikovanje kataloga, plakata i pozivnica: Studio Rašić,
Fotografije: Darko Bavoljak,
Izložba je financirana sredstvima Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.