MIROSLAV ŠUTEJ : PREKRIVENE OČI

MIROSLAV ŠUTEJ : PREKRIVENE OČI

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: Miroslav Šutej: Prekrivene oči
Datum održavanja: 23. 12. 2004.– 06. 02. 2005.

 Autori izložbe: Tonko Maroević i Zvonko Maković

Ne trebamo se prisjećati kako je Miroslav Šutej započeo kao grafičar da bismo znali koliko je on u stanju valorizirati temeljni, crno-bijeli dvoglas, bikromatsku polarizaciju koja određenošću nadmašuje svaku kolorističku intervenciju. Naime, mašta toga umjetnika radi pretežno u dinamičnim kontrastima, u binarno konfrontiranim oblicima, te na taj način krajnjom jednostavnošću uspijeva postići iznimno složene učinke. Primarnost crno-bijelih odnosa ne priječi bogatstvo aluzivne, asocijativne dogradnje, dapače ta prividna elementarnost sili na sofisticiraniju kombinatoriku elemenata. A Šutej je uvijek uspijevao i s cjelovitom paletom boja i s isključivo dvobojnim registrom ostvariti potpune i uvjerljive kadrove, akumulacije, instalacije i prostorne ambijente. Čak je odustajući od afektivne i senzualne kromatike duginih preljeva, reducirajući svoju gamu na zbroj i odbitak svih kolorističkih solucija (to jest na plus i minus pol što ga predstavljaju crnina i bjelina), bio i ostao naročito uvjerljiv, posebno svoj, izrazito izvoran – na terenu krajnje čistoće upravo nepobjediv.
“Prekrivene oči”, dakako, daleko su od grafike i linearnosti, daleko od umjetnikovih početaka gotovo (jao!) pola stoljeća. Ali autor “Bombardiranja očnog živca” i “Antimode”, ciklusa “Ruku” i “Erotike”, mobilnih kolaža i trodimenzionalnih objekata, prepoznaje se i u ovom neobičnom kompleksu “oživljenih” površina, animiranih lutaka, fiksiranih scenskih prizora. Stanoviti formalni leitmotiv su oči, vibracija i provokacija retinalnog odjeka, no možda još važniji je faktor miješanja optičkih i haptičkih razina, pa i slojevito jukstaponiranje geometrijskih i organskih silnica. Naime, kroz čitav svoj već impresivno dugački i razvedeni opus Šutej umije unijeti znakovito dozu figurativnih sastojaka u inače “apstraktnu” pa i ornamentalno-dekorativnu kompozicionu shemu, matricu ili strukturu. Uvjereni smo da “začin” ljudskoga lika, ili barem ponekog mimetički naznačenog tjelesnog atributa (ruke, oka, glave, spolovila), stimulira empatijski intenzivnije “čitanje” i tumačenje plastičkih činjenica.

Tonko Maroević

 
Prije nego što je postavljena u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu sadašnja izložba Miroslava Šuteja prešla je dug put: iz faze u fazu, iz godine u godine, iz mjeseca u mjesec ona je dobivala različite izglede. Razloga za te mijene bilo je više, međutim ono što je u njima uvijek bilo stalnim polazištem jest činjenica mjesta, štoviše izlagačkoga prostora. To znači kako je umjetniku kao stvaralački poticaj uvijek bila reprezentativna historicistička zgrada u kojoj, ili oko koje se trebala odvijati njegova izložba.
Kao središnju točku ove izložbe vidimo skupinu ljudskih figura ovijenih u bijele zavoje s crnim povezima na očima. Koliko ih je? Stotinu, stotinu pedeset, dvije stotine…? One nadiru iz ništavila i ondje nestaju. Ako bih trebao najsažetije definirati tu skupinu ne-individua, rekao bih da umjetnik njima vizualizira ništavilo. Njihov nemjerljiv broj čini ih apstraktnima, skida s njih auru individue. To je tek zbroj bezimenih likova, a svaka pojedinačna figura prije da predstavlja jedno je-néant. Zbijeni su ti likovi u gomilu i tako pažljivo prikazani da ne smiju odati ništa osobnoga. Moglo bi se reći da umjetnik ljudskoj figuri ne želi dati ništa ljudskoga, ne želi u nju utisnuti žvot, prisutnost, vrijeme koje protječe. Njihovo je kretanje, dakako, čista fikcija, a ono što to kretanje zapravo znači, prije da je odsutnost svakog kretanja. Njihova bjelina, bezličnost, bespokretnost označavaju tišinu i krajnje sveobuhvatnu šutnju koja treba ispuniti prazninu prostora. Prostor je, dakako, jedini element u ovom Šutejevu djelu koji ima identifikacijsku vrijednost: to je prostor koji konotira Umjetnost, Povijest umjetnosti, Provjerene Vrijednosti… Umjetnički paviljon nije tek neki prostor. Tek neko mjesto. Činjenica da je autor inzistirao pokazati ovo svoje djelo upravo ovdje, sasvim sigurno da nije beznačajna činjenica. Ona je najmanje beznačajna.
U svojim dnevnicima Franz Kafka na jednom mjestu kaže: «Više uopće ne vidim svijet, izmišljam ga. Ta opaska pada mi na pamet dok gledam ovu bezimenu bijelu gomilu ne-individua koja dolazi iz ne-mjesta i u ne-mjesto odlazi. Naravno da me crni povez na njihovim očima najviše upućuje na ovu piščevu konstataciju. Međutim, ono što me u svemu najviše zanima jest što je to što se skriva ispod crnog poveza na očima, u zaklonjenom pogledu, ispod «prekrivenih očiju», kako umjetnik naziva svoje djelo, dakle u onome što bi mogla imaginirati ta masa ne-individua. Jedino što mi se čini mogućim svodi se na ono što sam već konstatirao: to je šutnja.

Zvonko Maković