Neka jedu kolače?

Neka jedu kolače?

OPIS IZLOŽBE

23. 5. 2019. – 7. 7. 2019.

Izložba Neka jedu kolače predstavlja radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od početaka Moderne do današnjih dana. 

Prvi je ovo puta da se u Hrvatskoj priređuje izložba koja tematizira hranu u umjetnosti u koju su uključeni kako veliki klasici hrvatske moderne umjetnosti, tako i najvažnija imena hrvatske suvremene vizualne scene.

Povod priređivanju ove tematske izložbe globalni je problem hrane koji je već dugi niz godina, nažalost, nerješiv i kojemu se, nažalost, ne vidi u skoroj budućnosti rješenja. 

Stoga su autori izložbe – stručne koncepcije i postava izložbe – ravnateljica Umjetničkoga paviljona, Jasminka Poklečki Stošić i ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu, Branko Franceschi, izložbom željeli dodatno potaknuti svijest kod građanstva, medija, ali i političkih elita spram ovog globalnog problema  kojega – kako pokazuju podaci i statistike –  ni Hrvatska nije imuna. 

 

OPIS PROJEKTA

Današnje društvo, globalno i lokalno, proizvodi količine hrane koje su kvalitativno i količinski nemjerljive s bilo kojom prethodnom civilizacijom, no unatoč tome veliki broj ljudi izvrgnut je gladi i neadekvatnoj prehrani.

Paradoksalno je da se danas u velikome broju zemalja dnevno baci na stotine tisuća tona hrane dok, istovremeno, u nekim drugim zemljama ljudi na dnevnoj bazi umiru od gladi ili su pothranjeni.

Upravo su nas ove krajnosti ponukale da se angažiramo i o globalnome problemu hrane progovorimo izložbom – čiji naziv se referira na legendarnu izjavu pripisanu francuskoj kraljici Mariji Antoaneti – te istaknemo ovu mračnu stranu hrane koja je još uvijek nedovoljno osviještena.

Kako bismo u tome u cijelosti uspjeli, u ovaj smo projekt, uz povjesničare umjetnosti – hrvatske i francuske – uključili nekolicinu znanstvenika koji su, svaki na svojem području znanstvenog djelovanja, tekstovima u katalogu izložbe, dali veliki doprinos u pokušaju širega kulturološkog shvaćanja hrane u suvremenoj civilizaciji.

Riječ je o prof. dr.sc. Aleksandru Durmanu s Odsjeka za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, prof.dr.sc. Meri Tadinac s Odsjeka za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, prof.dr.sc. Aleksandar Štulhofer s Odsjeka za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, dr.sc. Miljenko Ernoić (doktor agronomskih znanosti) i gastronomski stručnjak i književnik Veljko Barbieri.

Izložbu će pratiti predavanja koja će tematikom biti vezana uz ovaj globalni problem hrane, kao i predavanja koja će biti posvećena odnosu čovjeka i hrane od prapovijesti do suvremenosti. Isto tako  pažnju ćemo kroz jedno predavanje usmjeriti ka GMO načinu proizvodnje hrane, kao i apostrofirati instituciju Banke hrane te razne udruge, socijalne samoposluge, portale i pojedince koji se već bave doniranjem hrane. Ovo su samo neka od tema kojima ćemo pokušati dodatno osvijestiti izuzetno kompleksan problem hrane u suvremenome društvu, u društvu 21. stoljeća.

 

IZLOŽBA

U vizualnoj umjetnosti motiv hrane se u tisućljetnom razdoblju tradicionalne likovnosti razvio u zasebni podžanr mrtve prirode, da bi ga suvremeni vizualni umjetnici koristili kao platformu kritike civilizacije i pokazatelja distribucije političke i ekonomske moći.

Izložba obuhvaća radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od druge polovine 19. stoljeća do danas, u svim medijima u kojima se realizira novovjekovno vizualno stvaralaštvo – od tradicionalnih likovnih disciplina slikarstva i kiparstva do fotografije, videa, instalacije i interaktivnih sadržaja.  Riječ je o 55 autora koji su, svaki u svojemu vremenu ostavili i ostavljaju neizostavan trag i utjecaj na hrvatskoj likovnoj sceni. Tu su, uz hrvatske klasike poput, primjerice, Becića, Medovića, Uzelca, Karasa, Gecana, Plančića, Račića, Dulčića, Trepšea, Varlaja… i suvremeni autori – Braco Dimitrijević, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Vlasta Delimar, Tajči Čekada, Ljiljana Mihaljević, Mladen Tudor, Ivan Posavec, Mario Kučera, Josip Klarica, Zoran Marinović, Matko Vekić, Bane Milenković, Matko Mijić i brojni drugi.

 

Kroz izložena djela koja tematiziraju hranu svjedočimo tome da je umjetnost sastavni dio svakodnevnoga života, a tomu je, štoviše,  tako još od davnina jer je motiv hrane prisutan u umjetnosti već od paleolitika. Naš se davni predak dovijao različitim načinima kako osigurati dobar ulov. Jedan od njih bio je i slikanje željenog „motiva” svojega lova na zidovima špilja i pećinskih skloništa.  Lovac-umjetnik paleolitika slikao je svoju hranu te njegove slike u špiljama svjedoče o jedinstvenom fenomenu – pojava vizualne umjetnosti kod čovjeka paleolitika označava i prvo likovno tematiziranje hrane, odnosno mrtvih priroda.

Zar nije, stoga, posve primjereno globalni problem hrane dodatno osvijestiti upravo izložbom?

 

A osvješćivanju je zadnji čas! Jer, kada se pogledaju podaci koji svjedoče o broju kako gladne djece tako i odraslih ljudi, dolazimo do porazne činjenice da se ništa bitno početkom ovog stoljeća nije promijenilo glede rješavanja globalnog problema gladi. Prema podacima Ujedinjenih naroda nešto malo manje od 520 milijuna gladnih i pothranjenih ljudi živi u Aziji, oko 257 milijuna istih takvih nesretnika ima u Africi, dok oko 39 milijuna ljudi u Južnoj Americi i na Karibima živi s nedostatnim količinama hrane.

Trenutno nas na Zemlji ima oko 7,6 milijardi, a ukupno se proizvede hrane za nekih 20 milijardi ljudi. Kako je onda moguće da je, prema podacima UN-a, 2017. u svijetu bilo više od 820 milijuna ljudi koji su umirali od gladi ili pothranjenosti? Uz to, zabrinjavajuće je što UN navodi i da je broj gladnih i pothranjenih, pogotovo djece, u porastu već treću godinu zaredom. Riječ je o tome da hrana nije ravnomjerno raspoređena, da je u nekim zemljama ima na bacanje, a u drugima „ni za lijek”. Jer da je hrana ravnomjerno raspoređena, ne bi se događalo da negdje na svijetu netko gladuje i umire od gladi, dok drugi hranu bacaju i pate od pretilosti. Posebno ako se to odnosi na djecu jer prema nekim UN-ovim podacima oko 50 milijuna djece u svijetu je pretilo, dok je više od 150 milijuna neuhranjene djece! Kod odraslih osoba ti su podaci još i puno gori jer od pretilosti pati više od 670 milijuna ljudi, odnosno svaki osmi stanovnik Zemlje. Osvrnemo li se na Europu, odnosno Europsku uniju, podaci i statistike također su loši. Primjerice, studija koju je u 2018. provelo Sveučilište u Edinburghu pokazuje da godišnji troškovi zbog bacanja hrane u Europskoj uniji iznose nevjerojatnih 143 milijarde eura, također, da se  više od 50 milijuna tona voća i povrća proizvedenog u Europi svake godine baci. Paradoksalno je što se za svu tu hranu koja se baca koristi oko 1,4 milijarde hektara zemlje da bi se uzgojila, odnosno za nju se potroši 250 kubnih kilometara vode da bi se zalila!  Uz ostalu hranu koja se u Europi baca, u smeću godišnje završi oko 90 milijuna tona potpuno zdravstveno ispravne i iskoristive hrane. Samo se u Hrvatskoj, primjerice, dnevno baci oko tisuću tona hrane, a na godišnjoj razini oko 400 tisuća tona, što prema broju stanovnika iznosi od 70 do 90 kilograma hrane po osobi. U Europskoj uniji se ukupno godišnje baci oko 90 milijuna tona hrane. Poražavajuće je, pri tome, što u toj istoj Europi živi 125 milijuna siromašnih osoba ili onih na rubu siromaštva od kojih je 3,5 milijuna beskućnika.

Nisu ove brojke samo crna poražavajuća statistika, one su sramota, sramota društva 21. stoljeća, društva u kojemu – usprkos različitim tehnološkim, znanstvenim i ostalim dostignućima kojima svjedočimo – još uvijek postoje gladni ljudi i još uvijek odzvanja ona legendarna izjava pripisana francuskoj kraljici Mariji Antoaneti „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače”. 

Stručna koncepcija i postav izložbe: Jasminka Poklečki Stošić i Branko Franceschi.

 

Pokrovitelji izložbe:

  

Sponzori:

logo PBZ AMEX                    

 

 

Medijski pokrovitelji:

       vecernji.hr   logo Express       

 

Ana Hušman, Meršpajz, 2003.

Tajči Čekada, Veprica / Vepar / Veprovina, 2013.

 

  • Datum izložbe:: 23. svibnja – 7. srpnja 2019.
  • Objavljeno: 8.13 pm, 23 svibanj 2019
  • Kategorija: Prošle izložbe