TOMISLAV BUNTAK:  Hodočasnici – vizija mističnih putovanja slikarski ambijent

TOMISLAV BUNTAK: Hodočasnici – vizija mističnih putovanja slikarski ambijent

OPIS IZLOŽBE

Naziv izložbe: TOMISLAV BUNTAK: Hodočasnici – vizija mističnih putovanja slikarski ambijent
Datum održavanja: 15.05.2008 – 07.06.2008

Izložba Tomislava Buntaka (Zagreb, 1971.), jednog od najzanimljivijih mladih slikara u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti koji osebujnim crtačkim stilom i slikarskom ikonografijom posebnog vida figuracije mnoštva likova kojima stvara neobične prizore bogate izražajnosti. Koncepciju izložbe izradili su Radovan Vuković,ravnatelj Umjetničkog paviljona i Tomislav Buntak, a predgovor u katalogu napisao je Branko Francheschi.

Preporod eutopije

Izložba Hodočasnici – vizija mističnih putovanja, kruna je dosadašnjeg likovnog opusa Tomislava Buntaka. Iako je njena vehementnost zacijelo referenca na ambijentalnu velebnost arhitekture Umjetničkog paviljona i značaj koje u njemu održane samostalne izložbe imaju u kurikulumu svakog autora, ovaj projekt ima ambiciju doseći vrhunac predane i opsesivne posvećenosti likovnom izrazu koji je od djetinjstva neraskidiv dio Buntakove svakodnevnice. Nama koji kao organizatori i kritičari godinama pratimo razvoj njegove karijere, rijetkost je susret tijekom kojeg on neće povlačiti linije još jednog u beskrajnom slijedu crteža. Osobno sam već napisao riječi i riječi svjedočeći o mnogobrojnim situacijama u kojima su slučajni prolaznici i posjetitelji, kolege umjetnici i profesionalci u nevjerici promatrali vještinu stvaranja iz ruke kojom Buntak izvodi svoje veličanstvene zidne kompozicije. Ne postoji paralela u izražavanju kojom bi se, osim rječju dar, opisali trenuci tijekom kojih se naprosto može osjetiti kako se u svijesti promatrača s divljenjem budi romantična predodžba o čaroliji umjetničkog stvaralaštva, ideja o onoj posebnoj, povlaštenoj i rijetkoj iskri bogomdanog likovnog talenta koju je nenamjerno medijatizirana umjetnička praksa u očima javnosti učinila zastarjelom i nepotrebnom, pukom ekscentričnošću vremêna koja su zauvijek prošla. Uistinu, ovo doslovno čudo stvaranja, sublimirano u fluidnosti Buntakovog poteza kojim će, na primjer, lik veći od sebe izvesti iz obrisa pete pritom ležeći stiješnjen između stropa i skele – čin koji on sam ne smatra ičim izuzetnim ili nadnaravnim, već tek rezultatom cjeloživotnog kontinuiteta crtačkih vježbi – ipak je na više od jednog načina uzbibalo potisnute nazore i očekivanja o izuzetnoj i tek pojedincima otvorenoj prirodi umjetničkog čina. Doživljaj promatranja Buntaka u radu – još dojmljiviji obzirom da figuracija kojom se bavi prvenstveno podrazumijeva specifičnu izvedbu motiva ljudskog lika, pa bi radi brzine nastajanja njegovih crtanih kompozicija idealan oblik prezentacije bio proces otvoren za publiku, odnosno, javni performans – u suvremenom svjetonazoru oblikovanom pragmatičnim znanstvenim pozitivizmom uspijeva pobuditi slutnju magičnih, neracionalnih slojeva stvarnosti. Kako se ova razina značenja realizacije Buntakovih djela poklapa s njegovim duhovnim svjetonazorom raspravit ćemo u drugom dijelu teksta, ali za sada recimo tek da osnovni impuls njegovog stvaralaštva potječe iz iskrenosti uvjerenja katoličke provenijencije o duhovnim temeljima svijeta.

Hodočasnici u Umjetničkom paviljonu nisu izravno crtani na zidnim plohama, što je autor zasigurno namjeravao. Predstavljene kompozicije u tehničkom su pogledu određene pravilima korištenja prostora. Premda će mu osvajanje zidnih ploha crtežom, u tradiciji kako site specific i ambijentalnih postava u pavljonu, tako i njegovih osobnih site specific zidnih crteža, zbog nemogućosti da se takva produkcija odobri ostati neostvarenom željom, zasebnim kompozicijama, namijenjenih svakom zidu paviljona, Buntak će u slikarskom ambijentu kompilirati njemu osobno najdraže i posebno važne biblijske priče. U izvedbi se Buntak oslonio na svoje iskustvo u izvedbi fluorescentih murala osvjetljenih UV svjetlom kakve izvodi od skupne izložbe „Zidovi i prostor“ iz 2003. godine. Budući je u Paviljonu isključen izravan rad na zidu, postupak realizacije pretpostavio je skeniranje izvornih crteža izvedenih u umanjenom mjerilu prema proporcijama zidova paviljona, zatim njihovo uvećanje na stvarne dimenzije predviđenih zidova, te tisak u segmentima na role papira koje se potom učvršćivanjem na zid sklapaju u cjelovitu kompoziciju. Na kraju se kompozicija bojanjem neutralne podloge akrilnom bojom priređuje za ciljani efekt kojeg će u punini omogućiti zračeća senzacija fluorescentnih linija pod snopovima UV svjetlosti. Ambijent kojeg u mraku dočarava lebdeći i žareći fluorescenti crtež naizgled odvojen od podloge, na razini vizualnog dojma odiše misterijom tajne i specifičnim duhovnim ozračjem otkrovenja.
 
Povjesničari umjetnosti koji su pratili razvoj Buntakovog stvaralaštva od samih su njegovih početaka u ranim devedesetim godinama ukazivali na njegovu posvemašnju neusklađenost s duhom vremena. Buntak je u trenutku ekspanzije multimedije za područje realizacije svog umjetničkog kreda odabrao tradicionalne likovne discipline. U vremenu kad se najviše vrednovalo angažiranu umjetnost i kritički odnos prema pozicijama moći iz subjektivnog autorskog rakursa, Buntakova poetika razvijala se u složenu, naizgled nepovezanu epsku naraciju o egzotičnim svjetovima i izmaštanim ahistorijskim društvima, bez izražene individualnosti pojedinca u izgledu, ponašanju ili ekspresiji. U epohi tehnološkog hipermimezisa, njegovi radovi odlikovali su se tehničkom jednostavnošću, visokim stupnjem stilizacije, kartografskom perspektivom i zamrznutim sekvencama pokreta. Unatoč svim nemogućnostima, Buntakova iskrena usredotočenost na realizaciju i usavršavanje osobno relevantnog izraza, potpomognuta zasićenjem stručnjaka i javnosti dirigiranim radovima i pragmatičnim programskim strategijama, te iznova pobuđenim zanimanjem kako za tradicionalnu likovnost, tako i za netipične predstavnike vremena, konačno je ipak dovela do njegove pune umjetničke afirmacije. Buntakova neodređena poetika i ikonografija, uslijed svoje posvemašnje iščašenosti najprije tumačena kao naivna fantazmagorija ili bajkovita newageovska eskapada, postupno se počela tumačiti kao kritika civilizacije, posthistorijska eskapistička utopija i, konačno, navješćenje korjenite reformacije koja, iako oku ugodno prikazana, sudeći po praznini svojih krajobraza neće biti ni laka, niti ugodna. Kako je kritičarska interpretacija njegovih sve ambicioznijih i većih projekata s likovno-ikonografskog diskursa postupno prešla na razmatranje njihovih sociološko-kulturalnih implikacija, tako je i Buntakova osobna pozicija unutar suvremenog društvenog diskursa istovremeno u samim djelima postajala sve izraženija i sve određenija. Osjećaj opće oduhovljenosti i simboličkog naboja uprizorenja čija je morfologija u jedinstven stilski pastiš spajala tisuće godina i tisuće kilometara udaljene svjetonazore, kulture i estetike, a koji će s vremenom postati prepoznatljivim Buntakovim rukopisom i osnovom repertoara svega nekoliko tipova ljudskih likova kojima je predstavljena svekolika raznolikost čovječanstva i dubina njegove dileme, razvio se u osebujnu ilustraciju kršćanskog svjetonazora.

Buntakove mistične vizije predstavljene u Umjetničkom paviljonu mahom ispunjavaju mladi atletski muški i ženski likovi izduženih vretenastih tijela i udova. To je tipologija koja unutar njegove poetike simbolizira osobe na putu prosvjećenja, one koji su postigli eutopiju, dobro mjesto, na kojem su sigurni od zla i iskušenja. Izazovi su iza njih, a prepreke i opasnosti u idili u kojoj sada obitavaju tek su spomen prošlosti i misterija nade i spasa. Buntakova interpretacija biblijskih motiva na prvi je pogled zbunjujuća. Njemu kao autoru i umjetniku kao da uspijeva na istoj distanci držati svijetove kojima intenzivno pripada, svijet vjere i svijet umjetnosti. Suvremenom posjetitelju i likovnom kritičaru izmiče simboličko značenje biblijskih alegorija o izbavljenju iz užarene peći, anđelima čuvarima, Sv. Kristoforu i jednorogu, prizorima Novog Jeruzalema i događaja u Hramu, odnosno, na Stablu života, a njihova ih likovna interpretacija, opet, čini bliskim i stoljećima udaljenim od sredovnjekovnog duhovnog prostora u koje smještaju obradu religioznih tema. Vjernika će se, pak, gola atletska tijela u Novom Jeruzalemu, ispred i u unutrašnjost Hrama, jedri dječarac Isus, te dobrohotni zmajevi i fantastična bića kao akteri religioznih misterija, zacijelo dojmiti izrazito neortodoksnima. Prisjećajući se Buntakove bogate izložbene aktivnosti, upada u oči kako se njegova do sada jedina izravno religijski nastrojena izložba bavila mukom i mučeništvom s njemu neuobičajenom ekspresivnošću. Izložba za Umjetnički paviljon posvećena je suprotnom polu kršćanskog nauka, onom zasnovanom na svjetlosti mira i ostvarenoj svetosti. Uistinu, Buntakovo se stvaralaštvo bavi novim humanizmom, temom koja u mnogočemu zaokuplja suvremenu katoličku doktrinu. Zapadni svijet po općem osjećaju proživljava duboku krizu razočaranja temeljnim postavkama znanstvenog svjetonazora koji je pokleknuo pod pritiskom interesa i privlačnosti koristi. Autoritet crkve u istupima svojih najviših dužnosnika otvara se dijalogu i toleranciji, te nudi suradnju intelektualnoj eliti u izgradnji i preporodu ugrožene civilizacije koju je kršćanska religija stvarala i duboko odredila, civilizacije koja je, odvajajući se od negativnih aspekata dogme, žrtvovala i one pozitivne postavke kršćanskog svjetonazora, te nadasve poimanja ljubavi koja je poput istine i dobrote neodvojivi dio Boga kao stvarateljskog Razuma. Ovakva duhovna klima zacijelo pogoduje otvorenim mentalnim sustavima poput Buntakovog koji su u širini vlastitog promišljanja spremni prakticirati svoju vjeru kao ohrabrenje na putu pronalaženja nedeklarativne, dubinske istine, jedine prave snage u otporu sveprisutnim pritiscima moći i interesa. Mišljenja sam da ambijent u Umjetničkom paviljonu upravo treba promatrati u svjetlu novog optimizma koji se konačno ipak ukazuje na horizontu događanja. Ovaj se optimizam predstavlja kao sveobuhvatan, najprije u kritičkom prihvaćanju svoje povijesti i duhovnih korijena, a potom i prihvaćanju svih pozitivnih sustava iz paralelnih duhovnih učenja koja prožimaju suvremenu globalnu civilizaciju. Uostalom, pojam utopije dijele sve religije svijeta. Novi optimizam elemente pozitivnog prostora pronalazi u globalnom duhovnom nasljeđu i bez obzira na osnovnu potku nečijeg religijskog polazišta, inzistira na neporecivom holizmu civilizacije. Ciklus putovanja, učenja i trijumfa vjere izložbe Hodočasnika naposljetku nas vodi u Buntakovu viziju Novog Jeruzalema u čijim se vedutama na njemu svojstven način prelama i sublimira povijest ljudske kulture. Ona je tu da čovjeku služi na njegovu dobrobit i zadovoljstvo.
 
U zaključku, vrijedi nam istaknuti kako je Buntak svoj do sada najmarkantniji nastup priredio u najveličanstvenijoj domaćoj izložbenoj arhitekturi, građevini koja se po svemu može nazvati hramom likovnih umjetnosti. Prilika je to za slavlje koje je svoj odjek pronašlo u svim segmentima izložbe Hodočasnika i vizijama mističnih putovanja, a nadasve u jasnoj artikulaciji autoru svojstvenog humanizma. Ono što neće promaći onima koji pažljivije prate njegov opus, velika je posveta arhitekturi koja kao nikada do ovog trenutka i u tako različitim formama nije u njegovm radu bila nazočna. Upravo je arhitektura nositelj povijesne memorije, gotovo svojevrsni kulturološki plašt preko nagih vanvremenskih tijela koja simboliziraju čistu ljudsku dušu, u čijem će okruženju hodočasnici susresti svoj ženski pandan za početak novog civilizacijskog ciklusa. Vizija rađanja novog doba sreće i iskrenosti uz trojac anđeoskih glasnika i sv. Kristofora kao snage koja je smisao našla u vjeri, zacijelo je najsnažnije simbolizirana u liku lebdećeg Isusa, dječaka kakvu ikonografska povijest nije zabilježila. Stoga ne sumnjajmo, nego se radujmo, pred nama su izazovi ostvarenja eutopije.
 
Branko Franceschi
 
Literatura: Govor pape Benedikta XVI. za sveučilište La Sapienza u Rimu 2008., prijevod Ivice Raguža