Virtualna galerija Umjetničkog paviljona

ciklus Druga perspektiva

Impresum:

Idejna autorica Virtualne galerije
Jasminka Poklečki Stošić
ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu

Izbornica umjetnika i autorica tekstova
dr. sc. Ivana Mance

Umjetnici
Mihael Giba, Oleg Šuran, Ivana Tkalčić, Klasja Habjan, Tin Dožić

Izložba

Oleg Šuran
Ali ta priča bijaše proturječna i puna praznina jer je

Kustosica izložbe
Ana Bedenko

Tehnička podrška
Damir Martinec (Umjetnički paviljon u Zagrebu), ILI NET

             Lektura                   Prijevod na engleski

       Ivana Sor                      Graham McMaster

O projektu

Premda format mrežne galerije, odnosno mrežnih izložbi, postaje dio redovnog programa mnogih muzejskih i galerijskih institucija te nije nužno vezan uz izvanredne okolnosti bilo koje vrste, činjenica da je zgrada Umjetničkog paviljona od 22. ožujka prošle godine izvan upotrebe, zbog oštećenja nastalih u potresu, predstavlja simbolički moment na koji se je nemoguće ne nadovezati. Teza glasi: situacija bivanja bez krova nad glavom (doslovce, beskućništva), koliko god teška, pa i nemoguća bila, uvijek jest ujedno i prilika. Da bi se, međutim, kao prilika ostvarila, potrebno je napraviti ono što je najteže – potrebno je pokidati sentimentalne veze i otići drugdje; ne na neko zamjensko, privremeno mjesto, koje je nužno sve u znaku gubitka te ga više hipertrofira no li ublažuje, nego doista, otići u pravo izgnanstvo, potražiti novi dom. U stvarnom životu takve se odluke, razumljivo, teško donose. Ni u simboličkom prostoru umjetnosti takve odluke nisu lagane; ali se donose svojevoljno, bez vanjske prisile pa stoga i pridonose kreativnom zdravlju.

Odlučeno je, dakle, nevolju iskoristi kao priliku i ciklus mrežnih izložbi Umjetničkog paviljona zasnovati ne kao neki nadomjesni prostor koji će trajati dok traje privremeno stanje, nego kao novu platformu koja će nužno mijenjati i uvriježeni identitet same galerijske ustanove. Poput boga Janusa, ova odluka pokazuje dva lica, upravljena u dva smjera: k napuštanju postojećih, konvencionalnih okvira izložbenog predstavljanja i komunikacije umjetnosti, za koje više ne postoje stvarni, operativni uvjeti, i k stvaranju novoga medijskog „staništa“ koje uvodi drukčije modele proizvodnje, posredovanja i tumačenja umjetničkih sadržaja. Na neki način, situacija je donekle slična onoj koju Vilém Flusser – češki Nijemac židovskog podrijetla kojemu je nacizam oduzeo dom, k tome filozof i teoretičar medija – opisuje kao situaciju svakog izgnanika; naglo stečena sloboda koja ga je zadesila nije samo „sloboda od“ nego uvijek i „sloboda za“; dok prva podrazumijeva emotivno otuđenje od zavičaja, čija se sublimna ljepota odjednom nadaje kao banalna navika, druga sloboda znači kreativnu mogućnost stvaranja novih veza i dobrovoljnog preuzimanja odgovornosti.

Pristup programu Virtualne galerije Umjetničkog paviljona stoga polazi od pretpostavke da se u situaciji u kojoj se ustanova nalazi, ne može fingirati normalnost. Zgrada je stradala te je čak i kratkotrajni boravak u njoj rizičan; uobičajena forma izložbe na kojoj se pokazuju djela u fizičkom prostoru i linearnom vremenu nije izvediva; a mrežne stranice galerije, koje uobičajeno funkcioniraju kao mjesto dobivanja sekundarne informacije, postale su besmislene. Uzmu li se k tome u obzir opće pandemijske i potresne okolnosti koje određuju svakodnevicu u Hrvatskoj, jasno je da se i sâm simbolički kapital ustanove kao reprezentativne galerijske institucije ne treba uzimati zdravo za gotovo: iskorak prema mlađim umjetnicima i eksperimentalnim, neklasičnim umjetničkim rješenjima utoliko je i stanovita gesta solidarnosti, čin institucionalne podrške produkciji koja u kulturnom polju nema dominantnu već emergentnu poziciju. Naravno, interes je uvijek obostran: ponuđeni program omogućava rad ranjene institucije te ulaže u njezin daljnji opstanak.

Bez znatnijih sredstava na raspolaganju i uz tek elementarnu tehničku podršku, umjetnička zbivanja koja slijede bit će više u duhu low-tech rješenja – prakse koja djeluje po logici taktičke inovacije i domišljatosti, intervencije u postojeće stanje stvari i korištenja alata i resursa u otvorenome pristupu, ali sve kroz nadasve različite autorske poetike. Vratimo se na početnu misao: koristimo, dakle, „slobodu od“ svega što čini poslovanje galerije u normalnim okolnostima – skupi transport, visoka osiguranja, luksuzni postavi, uštogljena otvorenja, politički korektni govori, nezanemariva cijena ulaznica – da bismo ostvarili „slobodu za“ ono što smatramo poticajnim za njezinu budućnost – kreativnu smjelost, društvenu odgovornost  i oblikovanje nove publike.   

 

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Biografija Ivana Mance

Dr. sc. Ivana Mance, povjesničarka je umjetnosti, zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti. U  okviru znanstvene djelatnosti posvećena je istraživanju povijesti hrvatske povijesti umjetnosti te različitim temama iz umjetnosti 19. i 20. stoljeća – ulozi umjetnosti i kulturne baštine u konstituiranju nacionalnog identiteta u 19. stoljeću, povijesti umjetničkih institucija u 19. i 20. stoljeću, slikarstvu 19. i 20. stoljeća. Iz navedenih područja objavila je jednu autorsku knjigu, poglavlje u knjizi grupe autora te više znanstvenih radova.

Od vremena studija bavi se i likovnom kritikom, prateći suvremenu umjetničku produkciju i druga izložbena zbivanja. Autorica je nekolicine izložbi. Članica je više strukovnih udruženja gdje je obnašala i upravljačke dužnosti (AICA, DPUH, ULUPUH). Bila je glavna urednica stručnoga časopisa Kvartal. Kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj (2009. – 2019.), a od 2018. glavna je urednica znanstvenog časopisa Život umjetnosti; članica je uredništva znanstvenog časopisa Peristil. Kao mentorica za teorijski rad sudjeluje na doktorskom studiju umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru.

Izbor iz bibliografije:

Usp. http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=272535#top