Virtualna galerija Umjetničkog paviljona

ciklus Druga perspektiva

Impresum:

Idejna autorica Virtualne galerije
Jasminka Poklečki Stošić
ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu

Izbornica umjetnika i autorica tekstova
dr. sc. Ivana Mance

Umjetnici
Mihael Giba, Oleg Šuran, Ivana Tkalčić, Klasja Habjan, Tin Dožić

Izložba
Mihael Giba, Prisutnost

Kustosica izložbe
Ana Bedenko

Tehnička podrška
Damir Martinec (Umjetnički paviljon u Zagrebu), ILI NET

             Lektura                   Prijevod na engleski

       Ivana Sor                      Graham McMaster

O projektu

Premda format mrežne galerije, odnosno mrežnih izložbi, postaje dio redovnog programa mnogih muzejskih i galerijskih institucija te nije nužno vezan uz izvanredne okolnosti bilo koje vrste, činjenica da je zgrada Umjetničkog paviljona od 22. ožujka prošle godine izvan upotrebe, zbog oštećenja nastalih u potresu, predstavlja simbolički moment na koji se je nemoguće ne nadovezati. Teza glasi: situacija bivanja bez krova nad glavom (doslovce, beskućništva), koliko god teška, pa i nemoguća bila, uvijek jest ujedno i prilika. Da bi se, međutim, kao prilika ostvarila, potrebno je napraviti ono što je najteže – potrebno je pokidati sentimentalne veze i otići drugdje; ne na neko zamjensko, privremeno mjesto, koje je nužno sve u znaku gubitka te ga više hipertrofira no li ublažuje, nego doista, otići u pravo izgnanstvo, potražiti novi dom. U stvarnom životu takve se odluke, razumljivo, teško donose. Ni u simboličkom prostoru umjetnosti takve odluke nisu lagane; ali se donose svojevoljno, bez vanjske prisile pa stoga i pridonose kreativnom zdravlju.

Odlučeno je, dakle, nevolju iskoristi kao priliku i ciklus mrežnih izložbi Umjetničkog paviljona zasnovati ne kao neki nadomjesni prostor koji će trajati dok traje privremeno stanje, nego kao novu platformu koja će nužno mijenjati i uvriježeni identitet same galerijske ustanove. Poput boga Janusa, ova odluka pokazuje dva lica, upravljena u dva smjera: k napuštanju postojećih, konvencionalnih okvira izložbenog predstavljanja i komunikacije umjetnosti, za koje više ne postoje stvarni, operativni uvjeti, i k stvaranju novoga medijskog „staništa“ koje uvodi drukčije modele proizvodnje, posredovanja i tumačenja umjetničkih sadržaja. Na neki način, situacija je donekle slična onoj koju Vilém Flusser – češki Nijemac židovskog podrijetla kojemu je nacizam oduzeo dom, k tome filozof i teoretičar medija – opisuje kao situaciju svakog izgnanika; naglo stečena sloboda koja ga je zadesila nije samo „sloboda od“ nego uvijek i „sloboda za“; dok prva podrazumijeva emotivno otuđenje od zavičaja, čija se sublimna ljepota odjednom nadaje kao banalna navika, druga sloboda znači kreativnu mogućnost stvaranja novih veza i dobrovoljnog preuzimanja odgovornosti.

Pristup programu Virtualne galerije Umjetničkog paviljona stoga polazi od pretpostavke da se u situaciji u kojoj se ustanova nalazi, ne može fingirati normalnost. Zgrada je stradala te je čak i kratkotrajni boravak u njoj rizičan; uobičajena forma izložbe na kojoj se pokazuju djela u fizičkom prostoru i linearnom vremenu nije izvediva; a mrežne stranice galerije, koje uobičajeno funkcioniraju kao mjesto dobivanja sekundarne informacije, postale su besmislene. Uzmu li se k tome u obzir opće pandemijske i potresne okolnosti koje određuju svakodnevicu u Hrvatskoj, jasno je da se i sâm simbolički kapital ustanove kao reprezentativne galerijske institucije ne treba uzimati zdravo za gotovo: iskorak prema mlađim umjetnicima i eksperimentalnim, neklasičnim umjetničkim rješenjima utoliko je i stanovita gesta solidarnosti, čin institucionalne podrške produkciji koja u kulturnom polju nema dominantnu već emergentnu poziciju. Naravno, interes je uvijek obostran: ponuđeni program omogućava rad ranjene institucije te ulaže u njezin daljnji opstanak.

Bez znatnijih sredstava na raspolaganju i uz tek elementarnu tehničku podršku, umjetnička zbivanja koja slijede bit će više u duhu low-tech rješenja – prakse koja djeluje po logici taktičke inovacije i domišljatosti, intervencije u postojeće stanje stvari i korištenja alata i resursa u otvorenome pristupu, ali sve kroz nadasve različite autorske poetike. Vratimo se na početnu misao: koristimo, dakle, „slobodu od“ svega što čini poslovanje galerije u normalnim okolnostima – skupi transport, visoka osiguranja, luksuzni postavi, uštogljena otvorenja, politički korektni govori, nezanemariva cijena ulaznica – da bismo ostvarili „slobodu za“ ono što smatramo poticajnim za njezinu budućnost – kreativnu smjelost, društvenu odgovornost  i oblikovanje nove publike.   

 

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Biografija Ivana Mance

Dr. sc. Ivana Mance, povjesničarka je umjetnosti, zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti. U  okviru znanstvene djelatnosti posvećena je istraživanju povijesti hrvatske povijesti umjetnosti te različitim temama iz umjetnosti 19. i 20. stoljeća – ulozi umjetnosti i kulturne baštine u konstituiranju nacionalnog identiteta u 19. stoljeću, povijesti umjetničkih institucija u 19. i 20. stoljeću, slikarstvu 19. i 20. stoljeća. Iz navedenih područja objavila je jednu autorsku knjigu, poglavlje u knjizi grupe autora te više znanstvenih radova.

Od vremena studija bavi se i likovnom kritikom, prateći suvremenu umjetničku produkciju i druga izložbena zbivanja. Autorica je nekolicine izložbi. Članica je više strukovnih udruženja gdje je obnašala i upravljačke dužnosti (AICA, DPUH, ULUPUH). Bila je glavna urednica stručnoga časopisa Kvartal. Kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj (2009. – 2019.), a od 2018. glavna je urednica znanstvenog časopisa Život umjetnosti; članica je uredništva znanstvenog časopisa Peristil. Kao mentorica za teorijski rad sudjeluje na doktorskom studiju umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru.

Izbor iz bibliografije:

Usp. http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=272535#top